Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 28. listopada 2012 Više od ovog autora  |

U sjećanje mi se tako živo usjeklo iskustvo sa sprovoda dragog mi i prerano, po našem ljudskom poimanju, preminulog subrata. Cijeli obred ispraćaja tekao je mirno i dostojanstveno, kako i priliči. Ožalošćena lica rodbine, subraće, prijatelja i brojnih poznanika, iskazivanje sućuti i dostojanstvena sprovodna povorka ispred i iza pokojnikova lijesa prekrivenog krasnim cvijećem. Pjesma, kao izraz tuge i molitve za dušu dragog pokojnika, povijala se ovim uvijek tihim stazama smiraja. Baš sve je imalo svoj ustaljeni slijed i nepomućenu mirnoću. I zadnje preporuke i blagoslov groba bili su sasvim uobičajeni i predvidljivi, sve dok se nije pojavio on.

Da, najprije je malo izdaljega promatrao nijema i bolom ranjena lica i onda, sa primjerenom dozom suosjećanja i žaljenja stupao sve bliže i bliže, najprije do lijesa, a onda još malo dalje sve do samog otvorenog groba. No, na njegovu licu, što mi je u tom trenu djelovalo uistinu začuđujuće, čitala se mirnoća zagrljena nevinošću, ne davajući mjesta niti trunci straha i žalosti. U njegovom pogledu jasno se naziralo čuđenje nad svime u što je toga dana bio uveden. Jer ovamo je došao upravo u trenutku kada su pokojnikov lijes trebali spustiti u grobnu raku. Ni prerano, ni prekasno. Baš u pravom trenutku. U njegovoj namjeri da dođe bliže pokojnikovu lijesu i još dalje do otvorena groba, nije ga nitko mogao spriječiti niti da je htio. On nas je sve iznenadio. Impresionirala je njegova odlučnost i hrabrost da ostvari ono što je u tom trenu naumio i imao potrebu učiniti, i to, ponavljam, bez ikakva straha. Njegovo začuđeno lice kao da nam je svima htjelo reći: Hej zastanite malo i ne tugujte previše, jer moj pokojni prijatelj to ne želi! Pa znate ga kakav je bio? Nikada nije davao mjesta ni najmanjoj žalosti i tuzi.
Čudim vam se što ste tako prerano odrasli i nemate dovoljno povjerenja u moga Prijatelja, koji je tako srdačno dočekao našeg pokojnika i odveo ga u mirom obasjanu vječnost.
Na licu dječaka koji se pojavio baš kada se bližio najdirljiviji trenutak, čitao sam nevino djetinje pouzdanje i mir kao živu slika onoga što je svojom pojavnošću odražavao naš dragi pokojnik. Zaželio sam svim srcem u tom času da i sam budem obdaren tim čistim djetinjim pouzdanjem, koje ne dopušta da ga orobi strah ili bilo kakvo beznađe. Lice začuđenog dječaka sve nas je htjelo potaknuti da imamo više djetinjeg pouzdanje u Onoga koji nas ni u najtežim trenutcima ne prestaje grliti svojom ljubavlju i majčinski tješiti. Očima djeteta htio nas je toga dana pogledati naš Spasitelj, koji od nas traži da ovaj svijet i svaku tugu i bol gledamo djetinjim očima, zagledani u Onoga koji je uvijek spreman biti naša Utjeha i naš Mir!