Autor fra Ivan Režić u Homilije na 17. veljače 2013 Više od ovog autora  |

Liturgijska godina ima svoj vrhunac u slavlju najuzvišenijeg kršćanskog blagdana, Usksrnuća Gospodinova, koje je uništilo tamu grijeha i darovalo novu i neprolaznu budućnost. No, slavlju Uskrsa prethodi vrijeme priprave. Nije riječ o vrsti izvanjske priprave, nego baš suprotno, o unutarnjem trudu oko preispitivanja osobnog hoda u vjeri i uočavanja mogućih zamki i stranputica.

Nakon krštenja na Jordanu, a prije svog javnog djelovanja, Duh vodi Isusa kroz pustinju i kušnju. Pali anđeo sotona glavni je protivnik Isusova poslanja. Lukino izvješće je u isti trenutak poruka i pouka primjenjiva i vrijedeća za sva vremena. Mjesto kušnje, pustinja, u Bibliji ima duboko simboličko značenje Božje blizine i čovjekova suočenja s njegovom voljom, ali i s granicama vlastite moći i sa zavodljivošću napasti. Četrdeset dana podsjećaju na vremenski period kušnje izraelskog naroda na putu u obećanu zemlju. Kao što je narod tek nakon pobijeđene kušnje ušao u obećanu zemlju, tako i Isus, nakon pobjede nad svojim protivnikom, preuzima svoje mesijansko poslanje. Budući da napasnik nikada ne pokazuje svoje ružno lice, kušnju nije lako prozreti. Štoviše, kušnje djeluju privlačno i izazovno. Đavao se u svojoj namjeri da zamrači istinu služi čak i citatima iz Svetoga pisma. No, Isus ga raskrinkava i nudi ispravno tumačenje svetopisamskih riječi.

Kušnja je vjerna pratilja Božjeg poslanja. Zato je na kušnji jedino onaj tko pokušava autentično živjeti svoju vjeru, vršeći volju Božju. Imati materijalnu sigurnost, moć i uvjerenje da sam dosegnuo vrhunac uspjeha, iznad čega ne postoji nitko i ništa, što je negoli kušnja? Biti samome sebi dostatan i sve svoje odnose zatvoriti u ovovremeno, zar nije tako prisutna stvarnost u svijetu u kojem živimo? Služiti se darom razuma i doći do nevjerojatnih otkrića i to onda proglasiti posljedicom prirodnih procesa i ničega više, nije li znak gubitka osjećaja divljenja nad genijalnošću Uma nad svim umovima? Imati dar razuma, a donositi nerazumne zakone, što li je nego pad pred kušnjom? Sotona uvijek želi oslabiti naš odnos s Bogom i na koncu nas učiniti malim bogovima. Zar to nije tako vidljivo u današnjem svijetu i zar se treba čuditi što kipti toliki bijes s različitih strana na spomen imena Božjega, Crkve i svega što ima vezu s neprolaznom istinom, svetošću i dostojanstvom čovjeka? Zar nije tako simptomatično i znakovito da nijedna druga institucija na svijetu ne trpi tolike medijske i ine napade, kao što je to slučaj s Crkvom? I gotovo uvijek se radi o rušilački intoniranoj kritici. Zar iza tolikog protivljenja može stajati samo mali neznatni stvor čovjek?

Molitva, post i djela milosrđa, stavljeni u središte korizmenog hoda, nisu svrha samima sebi. Oni su nam pomoć da se svjesnije i savjesnije otvorimo Božjem djelovanju u nama. To su sredstva ili putevi koji nas vode do obraćenja ili promjene mentaliteta, kako bi preko nas i drugi u još većoj mjeri kušali Božju nazočnost. Sveto korizmeno vrijeme podsjeća nas da čin obraćenja traje čitav život i da je tokom cijelog života naša vjera na kušnji. Prisjetimo se riječi iz evanđelja: pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od Isusa do druge prilike. Ne bismo smjeli, kušani različitim nevoljama života, u svemu vidjeti đavolsku varku i na taj način pridavati sotoni svemoć, a s druge strane zaboraviti na slabost ljudske naravi i zavodljivosti svijeta. S druge strane, uvjerenje da sotona ni ne postoji, jest olakšanje njegovu djelovanju na čovjekov odnos s Bogom. Isto tako, ne bismo nikada smjeli smetnuti s uma, da đavao svojim genijalnim anđeoskim umom itekako umije nadmudriti čovjeka kad se upusti s njim u nadmudrivanje. Zato s ocem laži, sotonom, nema pregovora ni kompromisa! Njegova ponuda nam uvijek dolazi u primamljivom i naoko bezazlenom ruhu. Isusova kušnja donosi nam poruku da se sotona može poslužiti stvorenim i prolaznim kako bi nam zaklonio pogled ka neprolaznom. Stav poniznosti, traženje Božje blizine i zaštite u molitvi i sakramentalnom životu te srce otvoreno za bližnje, najsnažniji su štit protiv đavolskog utjecaja u našem životu. Zato u svetom i jakom liturgijskom vremenu korizme poradimo na našem osobnom odnosu sa živim Bogom, kako bi živjeli u Bogu i uživali život u izobilju.