Autor fra Ivan Režić u Homilije na 25. prosinca 2018 Više od ovog autora  |

Svjetlo omogućuje čovjeku da vidi svu raskoš, ljepotu i čudnovatost Božjega djela. Sve stvoreno postoji i bez prisustva svjetla, no tek obasjano postaje stvarnost i za čovjeka. Ne govori li nam i naše iskustvo da je i vjera darovano svjetlo pomoću kojega raspoznajemo svu ljepotu stvorenoga i uzvišenost Stvoriteljevu iz koje se rađa zahvalnost za dar života i spasenja. U rođenju Isusovu pozvani smo promatrati očima vjere i diviti se tom Svjetlu.

Od čovjeka koji želi primiti to Svjetlo u svoj život očekuje se da dopusti biti vođen od toga Svjetla i odrekne se bezbožnosti i svjetovnih požuda. Bog se rodio u noći kako bi nam poručio da je unišao u najtamnije dubine ljudskoga bića, bivajući pobjednikom nad tamom. Svjetlo koje se širi iz betlehemske štalice poziva nas na život u svjetlu i istini. Slavimo danas Bogatstvo zaodjenuto u plašt siromaštva koje nam želi reći da od nas ne traži drugo već da nas svojom prisutnošću prosvjetljuje i obogaćuje. Postoji jedan jedini način kako se približiti tom Svjetlu, a on je da poput našeg Boga budemo maleni, jednostavni i siromašni duhom, poput djeteta, jer Bog se objavljuje samo malenima (Mt 11,25). Djetetu je normalno da ga se pouči, opomene i ispravi. Dijete postavlja nebrojena pitanja svom ocu. Ponekad ne razumije sva njegova objašnjenja, ali mu ne prestaje vjerovati. Bez unutarnjeg stava nenavezanosti, bez prosvjetljenog pogleda, bez iskrenog prihvaćanja svoje krhkosti, bez osjećaja za druge, bez trajnog obraćenja i darovane ljubavi, bez otvorene nade, nije moguće učiniti se malenim. Nakon Božje objave i utjelovljenja, svaki čovjek je pozvan objavljivati Krista svom bližnjem. Moderni čovjek može osjetiti bilo Kristova srca, može čuti njegov glas, osjetiti se zagrijan njegovom ljubavlju po svakome od nas. Božje lice se može susresti na licu bližnjega. Drugi je jedna vrsta objave neizmjernog. U slavlju Božjeg utjelovljenja stojimo pred neizmjernom tajnom i pred novim oblikom prisutnosti Boga u svijetu i u čovjeku. Riječ je o prisutnosti Božjoj u ljudskom srcu. Bog si je učinio boravište u svakom ljudskom srcu koje ljubi. Bog živi i Trojedini živi u čovjeku. Ne samo u njegovom duhu i duši, nego i u ljudskom tijelu. Moj susret i život s Bogom počinje ovdje i sada. Mjesto tog susreta je ljudsko srce, a sredstvo i preduvjet susreta s Bogom ostaje univerzalno i općevrijedeće, a ono je ljubav i briga za bližnje. Ovih dana darivali smo jedni druge. Odvojili smo nešto od sebe kako bismo drugomu iskazali ljubav, poštovanje, zahvalnost... Naš raskošni hrvatski jezik dopušta nam bogatstvo izraza, pa je tako imenica poklon isključivo namijenjena odnosu prema Bogu. Čovjeka se daruje, štoviše pozvani smo jedni drugima biti dar, ali jedino pred Bogom čovjek se klanja cijelom osobom. Jedino kada se daruje, onda se prima. Jedino što smo drugomu darovali to zaista posjedujemo. To je ljubav! To je logika koju nam želi navijestiti Božić, Bog darovan svakomu od nas. Poklonimo se Djetetu položenu u jasle našeg srca!