Autor fra Ivan Režić u Homilije na 09. prosinca 2018 Više od ovog autora  |

Na početku evanđeoskog ulomka nalazimo svečani uvodni govor u osobu čiji život nam se stavlja za uzor, a to je osoba Ivana Krstitelja. Tamo nalazimo kronološkim slijedom navedene neke važne osobe tog vremena: car Tiberije, Poncije Pilat, tetrarh Herod, brat mu Filip, Lizanije te svećinici Ana i Kajfa. Riječ je o 27. godini po Kristovu rođenju. Luka ne rabi simbolički govor i stilske figure, već nas uvodi u povjesni kontekst pojavka Ivana Krstitelja, realne povjesne osobe iz jednog konkretnog naroda i kulture, a čijem pojavku su prethodile maloprije spomenute osobe iz profanog i religioznog miljea. Sedam navedenih osoba označava puninu, odnosno da je sva profana i sveta povijesti označena od Događaja koji slijedi. To Novo doba ili Novo vrijeme započinje propovijedanjem Ivana Krstitelja i tiče se svih naroda, jezika i kultura. Kraljevstvo Božje, kojem će Isus dati smisao, jest kraljevstvo ovoga svijeta, utemeljeno na Zakonu Božjemu, a ne ljudskom.

Luka piše: Riječ Božja dođe Ivanu, sinu Zahrijinu u pustinji.

Ivan je sin hramskog svećenika Zaharije. Po tradiciji, Ivan bi trebao po svojoj dobi zamijeniti svog oca u hramu. No, Ivan ne postaje svećenikom, već je početak njegova poslanja u pustinji. Ivan se ne zadovoljava svečanim hramskim ceremonijama i vršenjem slovca Zakona (Tore). Novo zapravo počinje izvan hrama, vjerojatno u Kumranu kod ondašnjih monaha u zajednici koja se pripravljala za dolazak Mesijin. Pustinja kao mjesto i stvarnost ima trostruko značenje:
Pustinja poziva na trijeznost života te na usmjerenost na bitno. Osoba Ivana Krstitelja, preteče Kristova, priprema i nas u Došašću na proslavu Božjeg silaska u našu povijest. Ivan Krstitelj nam poručuje da ako želimo promjenu svijeta i odnosa unutar njega da najprije trebamo dopustiti Bogu da uđe u naš život, u naše odnose i u našu osobnu povijest. Bog ulazi u naš život prije svega po svojoj riječi te po snazi svoje prisutnosti u sakramentima. Kad promatramo svijet u kojem živimo, sa svim lošim pojavama i događajima. Kad promatramo naše obitelji, zajednice, sebe same, moramo se složiti da Bog još uvijek nije u dovoljnoj mjeri nije ušao u naša srca i naše odnose. Ivan Krstitelj, svojim riječima i djelima, pokazuje nam na koji način dopustiti Bogu da uđe u naša srca, živote i povijest. Ivanova osoba nas poziva da se vratimo sebi samima i onoj iskonskoj čežnji našeg srca. Poziva nas da se ne navezujemo na nebitne stvari i odnose koji nas crpe kao osobe i vjernike. Poziva nas da se usmjerimo na ono bitno, što život čini životom, a nas više ljudima.

Pustinja je poziv na uranjanje u tišinu i na sabranost. Tišina nije prijateljica prevelikoj buci, bahatosti, aroganciji i želji za dominacijom i kontrolom nad drugima. Tamo gdje dominiraju navedene forme života, Bog se povlači, jer mu je tamo neugodno boraviti. Jedino u tišini srca možemo čuti sebe, uranjati u svoju nutrinu i čuti onaj nježni i nenametljivi Božji glas. Upravo u ovom svetom vremenu Došašća pozvani smo na trijeznost života, na ulazak u tišinu srca, kako bismo malo pomalo postajali onakvi kakve nas Božja ljubav želi i na taj način bili ostvareni kao ljudi i učenici Kristovi te u svom srcu nosili mir i radost i drugima ih darivali.

Usudimo se ići tim putem.
Tarzicije