Autor fra Ivan Režić u Homilije na 03. rujna 2017 Više od ovog autora  |

Mi ljudi promatramo i analiziramo stvarnost kroz vlastite kategorije proizišle iz ne/potvrđenog znanja i vlastitog iskustva. Imajući na umu tu činjenicu, lakše nam je razumjeti reakciju apostola Petra na Isusovo predskazanje budućih događaja- muke, smrti i uskrsnuća. Petru je bilo dovoljno čuti prva dva najavljena događaja kojima je razumio značenje - muku i smrt. Najava uskrsnuća, nije se uklapala u njegov mentalni sklop i vlastito iskustvo. Ono nadilazi mogućnost razumijevanja jednog pobožnog, kolebljivog i priprostog ribara. Isus, svojom oštrom reakcijom nije htio povrijediti ili omalovažiti Petra, već mu sugerirati da pokuša razmišljati na jedan drukčiji, njemu dotad nepoznat način. Po nekim bibličarima, htio mu je reći: Petre ostavi se svoga puta i stavi se iza mene na moj put! Od tog trenutka Petar je uveden u Isusovu školu vjernosti.

U njoj će Petar malo pomalo postajati svjestan Isusove bezgranične i bespridržajne ljubavi. Isus ne dopušta jednom čovjeku da on određuje mjeru ljubavi kojom će ga njegov Bog ljubiti. Ljubav, ukoliko je na tragu Isusove ljubavi, nema granica. Ljudska ima, tako često, nažalost. Eto temeljne razlike između Boga i čovjeka. Bog uzima križ, mučilo za najprezrenije zločince kako bi pokazao mjeru svoje ljubavi i daje se raspeti za tog istog čovjeka koji ga razapinje. Ali Bog svojom ljubavlju želi zagrijati i ljudsko srce i poučiti čovjeka jedinom mogućem nasljedovanju svoga Učitelja. Taj put zove se put odreknuća od samoga sebe i života za druge. Ali ne života za druge u kojem se poništava moje ja, nego u kojem moje ja raste i povećava se u životu za druge. Samo za čovjeka koji ljubi može se reći da živi i da zna zašto živi. A ljubiti se ne može, ukoliko u sebi nemamo ugrijano srce za Boga. Isus poziva svoje učenike da se odreknu samih sebe, drugim riječima da prestanu misliti samo na sebe. Ne da prestanu misliti na sebe, nego samo na sebe. Gledati vlastitu sreću u sreći onoga koga usrećujem, nije li na tragu one Isusove ljubavi za sve nas, koja nam je potrebna kao kruh svagdanji. Drugi Isusov savjet i zahtjev odnosi se na strpljivo nošenje križa. Govor o križu slušamo često tijekom liturgijske godine, stoga valja reći: Bog nas poziva da mu se suobličujemo i da mu predajemo sav svoj teret. Nositi križ znači prihvatiti žrtvu, truditi se mijenjati i biti bolji i uspješniji u onome u čemu to mogu svojim snagama.
Sve ono što nije u mojoj moći ili u čemu nisam uspio: sva pitanja na koja ne nalazim odgovore, boli, žalosti, sumnje, strahove, padove, bolest, neuspjehe i razočaranja predajmo njemu i znajmo da je on u dubini ili središtu naše patnje, ma kakva ona bila!
Ići za Isusom znači svaki dan iznova se opredijeliti za njega!
No, postoje tri prepreke na tom putu vjernosti:

1. Htjeti biti Isusov učenik, ali bez križa!
2. Biti uvjeren da Bog po svaku cijenu želi ljudsku patnju i bol. Gdje je Bog ukoliko nije povezan s mojom teškoćom? Bog je unutar nje. On je Bog suputnik i supatnik!
3. Sve križeve života prihvatiti kao “sudbinu” odnosno kao volju Božju za nas.

Sudbina kao negacija ljudske slobode ne postoji. Valja razlikovati apsolutno Božje znanje od neodgovornog korištenja dara slobode. Sudbinom ljudi nazivaju ono što se više ne može promijeniti i nerijetko na taj način nalaze opravdavanja za svoje neuspjehe i nedovoljno ulaganje napora!
Na koncu Isus kaže: Tko želi svoj život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Htjeti spasiti svoj život znači htjeti graditi život bez Boga. Biti oholo uvjeren da je um i prosvjetljeni razum ono što čovjeka oslobađa, zanemarujući srce i unutarnji sklad.