Autor fra Ivan Režić u Homilije na 26. prosinca 2018 Više od ovog autora  |

Danas Crkva slavi sv. Stjepana prvomučenika. Slaviti mučenika sljedeći dan po Božiću, Blagdanu Radosti i mira? Ne bi li bilo logičnije slaviti ovaj blagdan po Uskrsu? Jer Božić je Blagdan radosti i mira. Anđeli su navjestili veliku vijest, odmah potom kod betlehemske štalice susrećemo pastire ispunjene radošću zbog susreta s Novorođenim. U toj naizvan vrlo harmoničnoj atmosferi ostaje po strani jedan vrlo bitan detalj iz Prologa Ivanova evanđelja: “Dođe k svojima i njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11). U slavlju rođenja Gospodinova često se smeće s uma da Isusovo rođenje nisu dočekali svi s radošću. Njegovo rođenje nije naviješteno i očekivano s radošću od strane službenih vjerskih i državnih vlasti. Tek malobrojni pastiri, ti priprosti svjedoci Velike noći, prihvatili su rođenje Spasiteljevo s radošću. Svijet u koji Isus dolazi nije prema njemu prijateljski raspoložen, jer nije prijatelj istine.

Crkva je smjestila blagdan sv. Stjepana odmah po Božiću jer je on, poput pastira, bio navjestitelj Istine i jer je do kraja svjedočio za istinu: da je Isus Božji Sin! Od oštre slamice u jaslama do bijega pred Herodom, od skrovitog djetinjstva do krštenja na Jordanu, pa sve do tvrdoće prekriženih greda, Isusa je pratilo mučeništvo. U trenutku Stjepanova mučeništva bio je prisutan mladić do čijih nogu svjedoci odložiše Stjepanove haljine, a zvao se Savao. Riječ je, dakako. o gorljivom progonitelju kršćana i kasnijem obraćeniku i apostolu Pavlu, najvećem misionaru u povijesti Crkve, čovjeku koji je neumorno naviještao Istinu sve do mučeničke smrti. U životu svetog Pavla na osobit način je vidljiva prisutnost Istine koja prosvjetljuje i daruje obraćenje srca. Crkva ovim blagdanom želi odaslati jasnu poruku: Isus je rođen za sve i jedini ispravan način nasljedovanja njega jest život u istini i za Istinu. Ljudska povijest pamti velikane duha koji nisu ni bili kršćani, ali su se cijeli život borili za istinu i bili su spremni dati svoje živote za nju. Da ne spominjemo nebrojene kršćanske mučenike, borce za Istinu. Osobe koje slijede put istine u svom životu jesu mučenici. To je pokazao Isusov život i životi kršćanskih mučenika, počevši od Stjepana pa sve do mučenika 21. stoljeća. Kao i u ondašnja vremena, njihov primjer vjernosti Bogu ostaje po strani, marginaliziran. Ono što prikažu mediji to se odgodilo, drugo ne. Svijet Isusovog vremena i današnji svijet ne razlikuju se u mnogome kada je riječ o odnosu prema Istini. Moderni oholi čovjek nije prijatelj Istine, jedine i neprevarljive po kojoj bi trebao uskladiti svoj život. Čovjek današnjice radije kreira istine po svojoj mjeri, isključujući iz cijele priče Boga. Čovjek današnjice u potrazi je za vlastitim identitetom, u mučnom traganju za smislom života. I nimalo mu nije lako, jer zapadni suvremeni pluralistički svijet živi najopasniju i najdublju krizu, a ona se zove kriza vrjednota. Ono što su nekada bile religiozne, kulturne i općeprihvaćene društvene vrjednote najedanput postaju nepoželjne i odbačene. Obitelj kao takva trpi strahovite udarce, izložena protivnom vjetru neoliberalnih ateističkih i destruktivnih udruženja i udruga. Osim toga, sugerira se pogled na Crkvu i obitelj kao na dvije zastarjele institucije bez budućnosti. Dakako da je riječ o perfidnoj zakulisnoj igri koju generira i potiče otac laži Đavao. Čovjeku današnjice nije lako jer živi u „globalnom selu“ kojim upravlja „Veliki brat“ surovog, hladnog i proračunatog uma i srca. Pred njegovim očima stoji slogan Interes i kontrola, a u rukama mu stoji plan za budućnost svijeta koji ne uključuje Boga Isusa Krista, zaštitu ljudskog dostojanstva od začeća do smrti i brigu za slabije i siromašnije. Na svu sreću taj ili ti “Herodi” koji tako misle i čine, nisu Bog. Bog vodi ljudsku povijest, bez obzira na sve zakulisne igre i nametnutu podčinjenost malih i siromašnijih većima i bogatijima. Bez obzira na sve to, zrake Božje dobrote preko otvorenih i vjernih srdaca, svjedoka za Istinu, probijaju i malo pomalo raspršuju tamu koja se nadvila nad svijet.