Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 07. studenog 2012 Više od ovog autora  |

U našoj kršćanskoj kulturi prisutan je običaj ukrašavanja počivališta pokojnika cvijećem. Nije mi poznato od kada seže ovaj običaj odavanja poštovanja pokojnicima i što se sve htjelo na taj način izraziti. Na tragu traženja odgovora na ovo pitanje, čini mi se pristalim tumačenje koje kaže, da donoseći svježe mirisno cvijeće na sam sprovodni obred i na grobove, mi najprije želimo izraziti svoju zahvalnost za svu ljubav koju su nam naši pokojnici podarili. Isto tako, na ovaj način, izričemo pokojnicima čestitku na čestitu i požrtvovnu životu. Ne sumnjam da je običaj ispraćaja pokojnika uz cvijeće doista potaknut spomenutim motivima.

No, zanimljivo je, da se grobovi pokojnika u zadnje vrijeme sve rjeđe ukrašavaju tek ubranim svježim cvijećem. To je redovito slučaj kod sprovodnog obreda i na poseban način na spomendan Svih vjernih pokojnih. Što se to onda donosi na grobove tijekom godine? Redovito se tamo mogu pronaći različiti cvjetni aranžmani napravljeni od umjetnih materijala, kao što su tekstil i plastika. I doista takvi ukrasi izgledaju lijepo, ali ipak ostavljaju dojam površnosti i hladnoće. Ne sumnjam u to da većina ljudi ima razvijen odnos poštovanja prema počivalištima svojih najmilijih. Ali s druge strane, čini se da na vrlo jeftin način nasjeda na ponudu hladnog potrošačkog mentaliteta, kupujući upravo beživotno umjetno cvijeće i „ukrašavajući" njime grobove najmilijih. Što se sve može iščitati iza ove sve prisutnije navike? Najprije valja reći da dosta ljudi ovo čini iz dobre i plemenite namjere, jer mnogi su stotinama ili tisućama kilometara udaljeni od svog rodnog kraja, pa na ovaj način žele da im grobovi pokojnika izgledaju lijepo i urešeno, kako i pristoji. No, možda se neki služe umjetnim cvijećem tek kao paravanom. Jer kad jednom godišnje ukrase grobove umjetnim cvijećem lišavaju se obveze češćeg dolaska i uređivanja istih. Ali isto tako njihovi susjedi i rodbina neće im imati što zamjeriti i prigovoriti. Dajemo li se i mi zavarati stavom da je, bez obzira što bi to mogli činiti i češće, dovoljno jedanput godišnje pohoditi počivališta pokojnih i ukrasiti ih cvjetnim aranžmanom s dugim vijekom trajanja? S druge strane, što je u takvom slučaju s onim iskrenim vjerničkim odnosom prema pokojnicima? Što je s molitvom i zajedničkim obiteljskim misnim slavljem za njih? Je li i to na razini vidljivoga? Na razini umjetnoga.
Na koncu, uopće nije važno koliko smo puta donijeli svježe cvijeće na grobove svojih pokojnika, već sjećamo li ih se. Pohađamo li njihova počivališta i molimo li se za njih redovito, čime nadasve, svjedočimo zahvalnost za njihovu žrtvu i trud koji uživamo. No, ne može se poreći da naš unutarnji odnos nalazi svoj izraz i kroz vanjski znak. Bilo bi lijepo, stoga, na grobovima češće vidjeti svježe ubrani cvijet kao simbol ljubavi, zahvalnosti i povezanosti s našim dragim pokojnicima, a nadasve kao znak žive nade, podržavane vjerom u uskrsnuće i skoro zajedništvo putujuće i proslavljene Crkve u vječnosti.