Razmišljanja
Svim svojim osjetilima, poput najsloženijeg uređaja, svakodnevno upijamo nebrojene podražaje iz naše okoline i zapažanja iz vlastitih doživljaja koji postaju dio našega iskustva. Zbog toga nam i ne predstavlja posebnu poteškoću razmijenjivati slična iskustva. Ono, pak, o čemu nemamo neposredno iskustvo o tome pomoću sličnih iskustava, dara razuma i mašte kreiramo vlastitu zamišljenu pretpostavku. Trudimo se biti što bliži istini o toj još uvijek nepoznatoj zbilji.
Opet je ove noći
Anđeo s rajskih visina
Pjevao najljepšu pjesan
Rođenju Božjega Sina
Opet je, kao nekad,
Došao k ljudima malim
Da navijesti veliku radost
I utjehu dušama palim
On poslan je
Melodijom lijepom, blagom
Buditi srca zaspala
I uputit ih zvjezdanim tragom
Dotaknut će okna mnoga
I spustiti svjetlost neba
Donijeti radost i nadu
Svakomu tko ih treba
Dan za danom
Kaplja za kapljom znoja
Žmuli razriđeni i zalogaji škrti
Polako i ustrajno
U kamenu su stvarali krasotu
A da to nisu ni znali
Žuljevite ruke
I same su postajale kamen
Tvrd, topao i živ
Žudeći nježnim dodirom
Udahnuti dušu stini
Da i stina oživi i živi
Sanjam Hrvatsku
Sjajniju od zlata,
S bisernom kolajnom
oko njena vrata.
Sanjam Hrvatsku
Koju vole sinovi njeni,
Uzdrhtalim srcem
Do smrti ostajućʼ joj vjerni
Sanjam Hrvatsku
A budit se ne ću!
Uzama sputana,
Od sinova izdana
Pati na raspeću.
Gdje žive dobri ljudi,
Gdje su im kuće?
Odakle su došli,
Kamo idu?
I zašto u naše živote
ne svrate češće?
Oni nisu poput drugih,
Stope im prati dobrote zlatan trag
Oni nisu od velikih riječi,
Osmijeh govor im je drag
Oni su poput svjetla
Obasjavaju mrklinu zloće
Oni su poput najbolje knjige
Životom nas svojim uče
Oni nas čine boljima
Jer toplinom srca gledaju,
A tako se vidi dalje
Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2 Kor 5,21)
Ovo je zadnja rečenica pete glave Druge poslanice Korinćanima. Mene je pak zaintrigirala jedna od onih koje joj prethode. „Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem." Dakle, postoje ljudi koji gledaju vanjštinu, a ne što je u srcu, i izvanjskim se diče. Zato su važni svjedoci vjere, od apostola pa nadalje do današnjeg vremena, služitelji na djelu. Oni koji ne žive sebi, nego Kristu da oni koji gledaju samo vanjštinu po toj istoj vanjštini mogu vidjeti srce. Srce na dlanu. U Kristovoj muci i križu zadovoljena je Božja pravda, a otvorila su se vrata Božjeg milosrđa. Sam je Krist vrata. S koje sam ja strane vrata? Vrata su širom otvorena. Jesam li učinila presudni korak i prekoračila prag?
Ulazak kroz vrata, ulazak u Krista, mijenja čovjeka. „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ Na meni, na tebi, na nama je ne samo pokazivati na svece davnašnje i današnje nego novost svetosti utkati u vlastiti život, a to ne ide bez uronjenosti u Krista.
„Ne nameći se, da ne budeš odbačen, ne udaljuj se, da ne budeš zaboravljen.“ (Sir 13,10)
Sirah mi nije bio najomiljeniji biblijski pisac, ali s godinama je splasnuo otpor prema njemu. Želje mladosti i mudrost zrelosti često su protivne pa je Sirah prihvatljiviji starijima.
U retku koji danas čitam pisac upućuje na mudrost umjerenosti.
„Jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ (Otk 7,17)
Jaganjac kao vodič, danas i ovdje, a onda opet "s druge strane rijeke".
Tko danas ide za njim na izvore žive vode, ići će i sutra, ali to sutra bit će daleko, daleko bolje. Sve mimo Jaganjčeva puta, pa i ono najplemenitije, samo je, kako kaže Propovjednik, ispraznost. Iako ispraznost zna biti zavodljiva, ipak ona ne nudi rashladu i okrepu koju daje izvor vode života.
Zašto zbog ispraznosti skrenuti s Jaganjčeva puta, prokockati život? Dobro je biti umoran, satrven, žalostan, siromašan, bolestan jer tada lakše razlikujem ugodu (zemaljsku) koju nudi ispraznost od nebeskih ugoda. Umorna sam i riječi mi ovog puta baš i ne idu glatko, ali zato je slika u glavi jasna i živa: hod za Jaganjcem preko zelenih brežuljaka, a izvor čeka kristalan i bistar. Kada li ću na drugu obalu? Možda ove noći u snovima?
„Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne." (Lk 1,51-53)
Evo i Marijinog Veliča... U napasti sumnje u Božju pravednost ovo je idealno štivo. On ne zaboravlja svoje neznatne, svoje malene. Stoga se i spušta iz slave u slabo ljudsko tijelo. Odriče se moći da kuša ljudsku nemoć i pokaže nam da misli ozbiljno, da s njime možemo računati.
