Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 23. ožujka 2016 Više od ovog autora  |

Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2 Kor 5,21)

Ovo je zadnja rečenica pete glave Druge poslanice Korinćanima. Mene je pak zaintrigirala jedna od onih koje joj prethode. „Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem." Dakle, postoje ljudi koji gledaju vanjštinu, a ne što je u srcu, i izvanjskim se diče. Zato su važni svjedoci vjere, od apostola pa nadalje do današnjeg vremena, služitelji na djelu. Oni koji ne žive sebi, nego Kristu da oni koji gledaju samo vanjštinu po toj istoj vanjštini mogu vidjeti srce. Srce na dlanu. U Kristovoj muci i križu zadovoljena je Božja pravda, a otvorila su se vrata Božjeg milosrđa. Sam je Krist vrata. S koje sam ja strane vrata? Vrata su širom otvorena. Jesam li učinila presudni korak i prekoračila prag?
Ulazak kroz vrata, ulazak u Krista, mijenja čovjeka. „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ Na meni, na tebi, na nama je ne samo pokazivati na svece davnašnje i današnje nego novost svetosti utkati u vlastiti život, a to ne ide bez uronjenosti u Krista.

„Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.“ (1 Iv 4,11)

Ljubav. Istinska ljubav živi u dubini. Poput ponornice. Koliko sam se puta iznenadila kad bi ponornica izbila tu i tamo na površinu kao izvor ili bi se obrušila niz litice u vodopadima i slapovima. Istinska ljubav u sebi je puna šutljivosti i tek se ponekad oglasi. Teška je i puna lakoće. Gusto otkana. I sigurna.
„Sigurno je srce moje...“

„Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao, davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao.“ (Rim 4,20-21)
Riječ baš prikladna za blagdan svetog Josipa. Prikladna za događaje današnjeg dana. Sigurna sam u rukama Božjim. I sutra. Ono što ja ne mogu, Bog može. Što ljudima nije moguće, moguće je Bogu. Zato mi je sunce u očima. Vedro gledam i Bog se smiješi...
Kada gledam u Boga, sunce mi živi u očima. Sunce u očima drugima može biti nevidljivo, katkad im promakne. I sama se ponekad ne osjećam ogrijano, tek mi Isusov osmijeh iza ugla makne tamne naočale. I srce mi se raširi dotaknuo licem moga Boga. O, kako od tog dodira lako i čvrsto koračam.

„Bog vječni tvoje je utočište, a na zemlji drevna njegova mišica pred tobom goni neprijatelja; on dovikuje: 'Uništi!'“ (Pnz 33, 27)

Okrutno zvuče neke riječi Starog zavjeta. „Uništi“ - stresla sam se od te riječi. Kad se već spominju neprijatelji, jedino pristajem i zazivam uništenje grijeha i zla. Ne želim da riječ osvete i prijetnje nadjača utješnost utočišta, zamisao kako me Otac ljuljuška u rukama, osjećaj sigurnosti u njegovom naručju.