Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 05. ožujka 2016 Više od ovog autora  |

Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj: u tebe se pouzdajem svagda.
(Ps 25,5)

Postoje razne vrste mučeništva. Osim onih očiglednih sa smrtonosnim ishodom, postoje naša dnevna mučeništva, obična, skrivena. Ona u kojima je strpljenje jedino junaštvo koje moramo pokazati. Ona kad u nama sve vrišti da je dosta i da ne možemo više podnositi, a ipak šutke pokušavamo izvršiti obaveze planirane za taj dan iako usporeno, mukotrpno, ali i uz osmjeh. Ono sitno, uporno trnje koje nikako ne uspijevamo izbjeći, muči nas i možemo ga samo odšutjeti gazeći dalje. Takav je moj dan danas. Uz to nisam sigurna ima li u ovom osjećaju mučeništva čistoće, ima li zasluga? Ili sam u grijehu jer me ubija ono što bih trebala prihvaćati, čak ne primjećivati?

Mir, tišina, sabranost - to sam trebala za današnji dan, a dobila sam sve suprotno. Suprotnost mojim potrebama još traje iako se dan bliži kraju. Nisam imala pogodnost razmatrati jutrošnju Božju poruku, ali zato sam bila u prilici tisuću puta ponoviti: "U Tebe se pouzdajem". I ni jedan prigovor
nisam izustila, ni jedan povišen ton, a dan je na izmaku. Još malo moram izdržati, upravo mi je zec završio na tipkovnici i ponešto izbrisao, ali samo se nasmijah i ponovo upisah izgubljene riječi. Odrasli ljudi, djeca, televizija, zečevi, strka, buka... moji planovi i Božji planovi, planovi
drugih. Preživjela sam...

„Ne boj se Jakove, slugo moj – riječ je Jahvina – ne plaši se Izraele! Jer evo, spasit ću te izdaleka i potomstvo tvoje iz zemlje izgnanstva. Jakov će se opet smiriti, spokojno će živjeti i nitko ga neće plašiti – riječ je Jahvina – jer ja sam s tobom da te izbavim.
Zatrt ću narode među koje te prognah, a tebe neću sasvim uništiti; al' ću te kazniti po pravici, ne smijem te pustit' nekažnjena.“ (Jer 30,11)

Od svih riječi zapela sam za zadnju rečenicu: "ne smijem te pustiti nekažnjena". U prvi mah protrnuh, osjećaj koji me obuzeo nakon toga najbliži je osjećaju žalosti, žalosti jer sam opet zaribala. U čemu je problem? Prije dvadeset dana odlučila sam izvlačiti jedan citat za dnevno razmatranje vjerujući da će Bog, Duh Sveti, birati riječ koja mi je za svaki dan potrebna. Ne ja, ne slučajnost, nego Duh Sveti! Uostalom, u proteklim danima bilo je očigledno da prati moje misli, razgovore, postupke... - dano mi je jasno vidjeti. Jutros izvučem citat Mt 17, 20-21. To sam isto izvukla prije par dana, ono o malovjerju i vjeri koja premješta brda. Pomislim: "Aha, to sam već imala, što bih nova mogla napisati na tu temu?" Usput sam korila rastresenost zbog koje sam papirić umjesto u posebnu vrećicu za izvučene citate vratila u kutiju. I tako odvojim taj papirić s citatom i vučem drugi, ovaj naprijed zapisani. Odmah me počelo mučiti pitanje: Jesam li ispravno postupila? Kopka li, kopka. Kad sam pročitala riječ o kazni, uzmučih se i više. Istresem odvojene papiriće, kad tamo - Matej "duplić". E, luda glavo – onako poluglasno se počastim!
Možda se tko čudi i pita: Gdje je tu grijeh, kakav je tu grijeh?
Jednostavno je: svojem planu dala sam prednost pred Božjim planom, svojoj volji (ili bezvoljnosti) pred njegovom voljom. Malovjerju sam podredila povjerenje. I to drugi put u ovih dvadesetak dana. Možda tko u sebi komentira: "Ma, to je sitnica". Isus je rekao: „Tko je vjeran u malom i u mnogom je vjeran, a tko je nevjeran...“

Jučer sam prošla u kušnji, danas sam pala, ali Isus je tu da me pridigne. Idemo dalje, ispočetka...
„Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni.“ (1 Kor 11,31-32)

Dijalog s Gospodinom, otprilike na istu temu, nastavlja se. Inicijativa dolazi od njega. Ja sam samo izvukla papirić (dobitni). Nekako mi je pognuta glava dok oko nje vijugaju riječi Gospodnje. I slutim osmijeh Božji koji želi sakriti od mene, jer ipak se radi o ozbiljnoj pouci. Mislim u sebi: „Dobro je, moglo je biti gore.“ A on vrlo dobro zna moje misli, stoga se i smije. Nije da sam baš luda za kaznama i prodikama, premda shvaćam svoju krivicu, ali ipak kad me sudi Gospodin odgajajući me, osjećam dragost. Ne zbog kazne, nego zbog saznanja da mu je stalo do mene. On je tu i bdije.
Baš zato što mu je stalo do mene, ražalostim se kad ga razočaram. Utješna je i razveseljavajuća istina – unatoč mojim manama, grijesima i padovima, Otac neće odustati od mene. Srž njegovog odgoja nisu kazne ni stege. Srž je njegova odgoja bezuvjetna ljubav...