Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 03. ožujka 2016 Više od ovog autora  |

„Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha. Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori.“ (Heb 12,4-5)

Oduprijeti se grijehu do krvi - drukčije ne ide, ali mi se ponekad pustimo, odgađamo za neko sutra, čekamo da grijeh sam od sebe ode, odlijepi se... A on neće. I Gospodin nas sve gleda, gleda, pušta nas, a onda pritisne baš onim u čemu griješimo! Priskače nam u pomoć strožim odgojnim mjerama. Pritisak traje kraće ili duže, ovisno o našoj tvrdoglavosti, tvrdokornosti ili lijenosti sve dok se ne osvijestimo, zavapimo i zasučemo rukave. Ako smo mi slabi, Gospodin je jak i baš se preko naše slabosti očituje njegova snaga. Tom snagom kojom nas nosi pokazuje da je tu, u našoj sredini, u nama i s nama. Očitovanje prisutnosti najmoćnije je Božje oružje u podizanju posrnulih i palih jer osjetiti njegovu nazočnost predobar je osjećaj, neusporediv.
Kad shvatimo dubinu bijede u kojoj jesmo, kad zavapimo, On nas zagrli nježno, tetoši, pjevuši, majčinski nas ljulja u krilu. Što dijete u takvoj situaciji čini? Pa, čvrsto se privije uz majčine grudi, ili ju poljubi, ili joj donese cvijet, nacrta crtež, dadne se oblikovati, ispravljati... jednostavno želi ljubavlju odgovoriti na ljubav.
Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: „Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?“ Kaže im: „Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjeru koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“ (Mt 17,19-21)

Postoje svetopisamski odlomci, rečenice i riječi koji čvrsto prionu za mene, moj život i misli. Na njihov spomen iznova se bude sjećanja na ljude, slike, događaje, stanja i uspomene obilježene baš tim tekstom, tom riječju. Tako je s Josipom i njegovom braćom. Na prvu taj biblijski događaj s današnjim tekstom nema nikakve veze. Možda su moje misli jedina veza... Preskočit ću iskaz o osobama i događajima za koje me dio o Josipu u Knjizi postanka veže i zadržati se na žalosnoj sudbi koja je zadesila Josipa. Zar je Josip takvo što zaslužio? Ili zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima? Zašto se djeci događaju užasne stvari? U ovakvim situacijama čovjek se zamisli, postavlja pitanja Bogu. U Josipovom primjeru lijepo se vidi kako Bog kroz nemio događaj, kroz trpljenje jednog čovjeka kasnije spašava čitav narod. Učeći iz ovog primjera shvaćam da je temelj vjere povjerenje. Usred nevolje, usred križa, u potpunom neznanju imati povjerenja da će Bog sve okrenuti na dobro onima koji ga ljube. Iz tog povjerenja razvija se vjera koja može premještati brda. Vjera koja može ispravljati sudbinu jednog čovjeka, ponekad i čitavog naroda. U prostoru nepovjerenja zapele su hrpe i hrpe naših molitava, sati, dani i godine, a ponekad je dovoljan jedan jedini uzdah... kad ne bismo bili malovjerni.

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti oprašta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja. (Ps 103, 1-5)

Težak dan, čudan vjetar, čudni oblaci, glavobolja razara, kosti bole, umor obara, a onda Bog daje ovu riječ koja bi mi trebala pomoći. Riječ koja bi trebala moje misli preusmjeriti, zagledati ih u dobra koja nisu podložna atmosferskim mijenama. Riječ podsjećanja i obećanja. Čitam riječ iznova i opet iznova sve dok ne osjetim kako se tijelo opušta, misao bistri... On stvarno liječi moje slabosti! Njegova riječ opet pokazuje svoju snagu u meni. Osnažena sam i mogu krenuti, pokrenuti se... Vidim po već tko zna koji put da sam bez njega uistinu tek suhi list kojim se vjetar poigrava (danas gotovo doslovno) i zahvalna sam što je tako očigledno zahvatio u moj život. Zahvalna sam. Znam da je tu, za mene, u svakom trenutku, spreman intervenirati na svaki uzdah, svaku misao. Pozvati me na radost kao što me i danas zove: “Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu našemu! Ne tugujte, ne plačite, jer svet je dan Gospodnji. Ne žalostite se: Radost Gospodnja vaša je jakost.“ (Neh 8,9-10)
Imam ovakvog Oca. Oca koji mi se raduje. Mogu li se oglušiti na njegovu riječ, zanemariti poziv, ostati ravnodušna? Ne, jer kad bih se oglušila, bila bih zadnja gnjida i to ohola gnjida.