Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 24. veljače 2016 Više od ovog autora  |

„Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim.“ (Otk 3,5)

Riječ u Otkrivenju, upućena pojedinim crkvama (sedam ih je), svaki put završava pozivom: „Tko ima uho, neka posluša što Duh govori Crkvama!“ Bilo koji od ovih odlomaka nuka me na razmišljanje o stanju vlastitog uha. Za Božju poruku dostatno je jedno uho, ono treće, uho koje lovi poruke Duha. Ako ono nije u funkciji, uzalud nam dva hvatača zvukova izrasla na glavi. Isus poziva na budnost. Tu i tamo kad se uspavamo, i sam nas protrese ne bi li smo se probudili. On je pak budan uvijek i prisutan. Ovih dana često mi se vrzmala po glavi rečenica iz poruke Crkvi u Efezu: „...prvu si ljubav svoju ostavio!“ Tom rečenicom Isus me neko vrijeme drmusao i budio. Jučer, pred crkvom, baš smo razgovarali o riječima Otkrivenja koje nam Gospodin upućuje u našim intimnim susretima s Njim. O, kako te riječi natjeraju na preispitivanje onog tko ima uho! A jutrošnja riječ meni namijenjena? Koja je poruka? – Gdje su dvojica sabrana u moje ime... - Isus potvrđuje, napominje mi da je i On bio s nama pred crkvom i pažljivo slušao svaku našu riječ. Kad bismo mi barem tako pažljivo slušali Njega kao što On sluša nas, i kad bismo pažljivo slušali jedni druge...
„Isus im odvrati: "Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: 'Digni se i baci u more!' i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!“ (Mk 11,22-24)

Kontekst u kojem se dogodio razgovor Isusa s učenicima osobno me dugo intrigirao. Događaj koji je prethodio bio mi je nerazumljiv i čudan, nisam ga mogla povezati sa slikom Isusa koju sam stvorila u glavi. Nakon što je Isus prokleo smokvu, učenici idući dan opažaju da se ta ista smokva sasušila. Dugo sam se zamarala sudbinom konkretne smokve zanemarujući poruku prispodobe. I dobro je to - taj sukob stvorene slike i stvarnosti evanđelja nastao u glavi - dobro je kad čovjeka nešto kopka, tjera na razmišljanje. Pokazalo se da stvaranje slike o Bogu, o Isusu i sl., nije plod Božje vjere. Vjera nije stvaranje slika, nego stvaranje (građenje) odnosa s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Uvidjevši da sam stvorila kalupe za božanske Osobe po nekakvim vlastitim matricama, mogla sam sebe pustiti iz kalupa i razvijajući odnos s Bogom rasti u zreloj vjeri, mijenjati se. To je proces koji traje do smrti. „Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!“ Zar „što god“? Zaištemo li nešto loše? Ne kaže li Isus: „Imajte vjeru Božju!“? To znači vjeru koja dolazi po Božjoj milosti uz naše prihvaćanje iste... Jednom prilikom moja nećakinja (bila je tada predškolac), na moju tvrdnju da Bog može sve, odgovorila je: “Ne može sve.“ Kad sam ju upitno pogledala, mala nadoda: “Ne može biti zločest!“. Dakle imamo li vjeru Božju, može li ta vjera tražiti išta što nije dobro?
„Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu.“ (Heb 2,14-15)

Povijest čovječanstva obiluje primjerima koji svjedoče o spremnosti majki i očeva da po cijenu vlastitog života zaštite živote djece, a isto tako ima primjera braće i sestara koji se ne boje izložiti u nastojanju da obrane braću i sestre. Čine li to ljudi, koliko je tek Bog (Otac i Sin) spreman učiniti za svoju djecu, za svoju braću i sestre. Otajstvo križa Kristova većina vjernika donekle razumije. Ali Isusova žrtva njime ne započinje. S vremena na vrijeme zamislim se nad otajstvom utjelovljenja, pokušavajući ga proniknuti. Svemogući Bog bira potpunu nemoć samo radi čovjeka. Pokušavam pameću, maštom, osjećajima i svime što mi je na raspolaganju dokučiti neizmjernu udaljenost između toga dvoga, između božanske svemoći i ljudske (i to dojenačke) nemoći. Pred tim činom ljubavi obznani mi se moja vlastita nemoć, neznatnost, siromaštvo, bijeda. Taj Isus, moj Bog i brat, „oplijenivši“ samoga sebe bira istu ništavnost. Ne samo da bi preuzeo moj grijeh, pobijedio smrt i đavla začetnika smrti, nego i zato da naučim koliku moć ima čovjek u kojem je obnovljena slika Božja. Otajstvo Utjelovljenja podsjeća me na činjenicu da Isus za zemaljskog života nije crpio snagu iz božanskih resursa, nego onih ljudskih prisutnih u svakom čovjeku koji je u suglasju s Bogom.