Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 18. veljače 2016 Više od ovog autora  |

„I jezik je vatra, svijet nepravda, jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života.“ (Jak 3,6)

Kažu da slika govori više od tisuću riječi, a ne razmišljaju pri tom da je slika posljedica riječi... U početku su bile dovoljne tri, primjerice: "Neka bude stablo!“ I bi stablo. Kasnije dođe čovjek, naslika stablo, snimi ga fotoaparatom ili kamerom i eto slike. Promatrač, konzument uživa u ljepoti stabla, preskočena je potreba opisivanja stabla riječima.
Dakle, prvo je svojstvo riječi stvaralačko (kreativnost, rad, plodonosnost). I ono što je u početku nastajalo po riječi, stvarano, bilo je dobro. Bog je čovjeku dao instrument kojim će oblikovati riječ – jezik. Tu je nastupila nevolja. Čovjek prečesto jezikom oblikuje zle riječi, ali pri tome prvo svojstvo riječi – stvaralačko, ne prestaje. Riječ ima strahovitu moć, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Dakle, zlim riječima, potpomognut paklenim silama, čovjek stvara, oblikuje zlo i njime kalja dobro. Zlo razara dobro u svijetu, dobro u čovjeku, u meni i u tebi. Čini mi se da od svih ljudskih organa jedino jezik može sagriješiti u svih deset Božjih zapovijedi. Zla riječ djeluje kao autoimuna bolest u duhovnim sferama i zahvaća najprije onoga tko zlo izgovara, pa slušatelja, okolinu... te izaziva domino efekt i tako se zlo rasprostranjuje. Zato je važno ostati budan nad svojim riječima, nad svakom riječju. Ograditi se od zla. Primijeniti cjepivo blagoslivljanja. Činimo li tako, postajemo sukreatori Božje zamisli svijeta...
„Nego kako je pisano: Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.“ (1 Kor 2,9-10)
Već godinama u korizmi molimo križni put u staračkom domu. Neobičan je to događaj. Prođemo kroz četrnaest postaja u šarolikim raspoloženjima, od dubokih i bolnih potresa duše pa do smijeha. Da, smijeha, jer je nemoguće ne nasmijati se u nekima od prigoda. Bilo je dana kad su mi kasnije, pri povratku u svakodnevnicu, upravo humoristične epizode škakljale misli. Danas sam ipak obuzeta samo potresnim i bolnim raspoloženjem.
U domu su uglavnom starčad, pokretna, invalidna, senilna, intelektualno ograničena, prikovana za krevet, vedra, depresivna..., ali ima i mlađih. Tu je mladić više od dvadeset godina prikovan za krevet, potpuno nepokretan. U prvoj godini boravka u domu fascinirala nas je njegova smirenost i tiha isijavajuća vedrina. Nakon nekog vremena zdravlje mu se počelo pogoršavati, svako malo nove komplikacije, bolovi. Nestalo je sjaja na licu, ali ne i tihe strpljivosti u trpljenju.
Kako se primicao početak korizme, tako je u meni rasla mučnina, nelagoda, neki čudni stid pred moljenjem postaje u njegovoj sobi. Još mi je u sjećanju živa lanjska, zadnja korizmena molitva, majušnost drvenog križa koji po prešutnom dogovoru nosi moja draga „mala“ prijateljica Iva. Drveni križ, unatoč simboličkoj snazi, izgledao je nekako nepotrebno, skoro lažno spram živog križa na postelji ispred mene i razapetog Isusa u njemu i na njemu. Riječi koje sam čitala i izgovarala odzvanjale su mi u ušima šuplje, ne samo nedostatne, nego i isprazne i pitala sam se moram li ih čitati i izgovarati pred ovim raspetim čovjekom, ja koja sam tu pred njim, na nogama. Ne može nitko pojmiti koliki je u meni lom dok čitam, jer mi se čini da u njemu koji sluša, tekst, ljudska riječ o križu koliko god plemenita bila, stvara bunu i otpor. Pred tom šutljivom strpljivošću križa osjećam jedino nemoć i već spomenuti stid. Ove godine, ove korizme, jučer, sve se ponovilo: od ulaska u sobu i pogleda na njegov bol u očima već sam jecala u duši, pa sve do završnog: „Od žalosti, majko sveta, rane Sina tvog propeta, nek nam budu u srcu.“ Sva smušenost, nejasnoća smisla i besmisla, raspete i zarobljene mladosti pred mojim očima obuzela me i onesposobila. Čak ni ono uobičajeno pitanje u takvim situacijama – zašto, nisam iznjedrila. Samo me po dolasku kući spopala čudna viroza, blokirala me i oborila. Sporo se u moj duh probijalo značenje riječi Božje koju mi je jutros namijenio: „Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ Što po ljudsku nismo u stanju proniknuti, Duh Božji proniče, nakon što je Riječ počela djelovati, posviješćivati se, tako simptomi viroze počeše slabiti, magla i oblaci u glavi nestajati... Koliko li nade ima u Božjem obećanju! Umjesto ljudskih riječi u Ivanovoj sobi mogla bih čitati samo riječ Božju, jer ona ima smisla i snage u svakoj situaciji...
„Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu!“ (Lk 21,14)

„Pjesnici su čuđenje u svijetu“ – reče pjesnik, ali svijet u čudu pjesnike zove redikulima...
„Mi smo izmet svijeta“ - kaže Pavao za kršćane, a svijet nas uz to drži čudovištima...
„Zadesit će vas to radi svjedočenja!“ (Lk 21,13) – kaže Isus. Uostalom, kao i njega. Zar je Isus ikome učinio zlo? Naprotiv! Pa ipak je postao kamen spoticanja, način na koji je živio žuljao je savjesti njegovih ubojica. „Zadesit će vas to radi svjedočenja!“ – poučava nas Učitelj.
Nimalo utješna riječ. Doduše, u današnjem svijetu kršćanin, osobito kršćanin katolik, jedva da ima pravo na obranu, ali čemu se uzrujavati? To je razlog za radost, znak da smo očuvali postojanost.
Prvi kršćani stradavali su najčešće u predstavama za razulareno mnoštvo, u arenama, izloženi zvijerima, vezani za zaprege i vučeni po tlu, čerečeni, roštiljani..., pa ipak su oni, usmrćeni, pobijedili žive neprijatelje.
I danas nas izlažu u arenama. Metode su sofisticiranije i perfidnije. Publika, doduše, ne sjedi na tribinama, već pred televizorima, laptopima, pametnim mobitelima...
Nisu samo kršćani meta, svaka je istinoljubivost u današnjem vremenu kažnjiva.
Živjeti evanđelje zapravo je velika avantura. Izazov! Podrazumijeva se da u avanture ulaze avanturisti, stoga je izlišno tražiti od takvih da budu kuš, uvuku se u rupu, pužu i kmeče pred opsjenarima, sklapaju kompromise.
Avanturizam iziskuje hrabrost, nepokolebljivost, snagu, sposobnost improvizacije... Unatoč svim našim ljudskim slabostima hitimo svom cilju, pred nama stoji Obećana zemlja koju samo siloviti osvajaju, u nju se ne dolazi širokim putovima ni udobnim prijevoznim sredstvima.