Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 29. veljače 2016 Više od ovog autora  |

„Za sedmog obilaska snažno zatrube svećenici u rogove, a Jošua reče narodu: 'Kličite bojne poklike jer vam je Jahve predao grad!'“ (Jš 6,16)

Kad u sivo i oblačno jutro Gospodin uputi ovako ohrabrujuću i pobjedničku riječ, meteoropatski simptomi pokleknu pred njom. Obuzelo me stanje radosnog iščekivanja. No, razdoblje širom otvorenih očiju ne potraja dugo.
Sjetim se da u Božjoj ekonomiji spasenja neke pobjede, ljudski gledano, više nalikuju porazu. To su pobjede prožete trpljenjem. Dugo me mučila jedna napast. Usred radosnih događaja, umjesto da se prepustim trenutačnoj sreći, obuzimao bi me strah od nesreće koja će uslijediti. Činilo mi se, ako unaprijed strepim, da će nevolja biti manja, da tu buduću nesreću imam pod kontrolom. Time je nesretnost postala neprekinuti životni slijed. Takvo je stanje iscrpljujuće i kontraproduktivno.
No, riječ Božja nikada ne miruje. Stalno je vikala: „Danas! Danas! Danas!“ sve dok ju nisam zaozbiljno uzela u razmatranje. Živjeti sadašnji trenutak: sretni – sretno, nesretni – u nadi! Ne znam ni sama kada, ali napast je nestala. Zato, unatoč razmišljanju o prirodi pobjede, ne osjećam strah. U situacijama koje ljudskim očima djeluju porazno moguće je doživjeti velika ushićenja. To dolazi od Božje pobjede u našim srcima.

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. (Iz 53,3)

Gospodin se odlučio nadovezati na jučerašnju temu. Nije li Njegova žrtva na križu savršena pobjeda u naizgled teškom porazu? A učenik nije veći odučitelja. Otac reče: „Njega slušajte!“ Isus nije moralizator, nije obuzet isticanjem vlastitih žrtava. Ne! Zašto se onda zakačio za ovu temu?
Zagledam li se u svoj život, prepoznajem mnoštvo situacija u kojima sam događanja gledala po ljudski, zemaljskim očima, situacija kad sam reagirala po ljudski, mrmljala, branila se i opravdavala, izigravala žrtvu i nabijala svoju žrtvu drugima na nos, bojala se trpljenja. Mojim mislima, osjećajima, riječima i postupcima zapovijedao je egoizam, oholost, krutost, razmaženost, sitničavost... Isuse mili, koliko sam mogućih pobjeda neposlušnošću pretvorila u duhovni poraz? S druge strane, koliko dragocjenih milosti kušah kad sam slijedila primjer Učitelja? Isuse, molim
te za budnost nad vlastitim slabostima i zlim nagnućima i za odlučnost u nastojanju da im se oduprem. Ti budi moja snaga!

"Reče Isus: 'Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.'“ (Mk 10,29-30)

U priči o bogatom mladiću koji je došao Isusa pitati što mu je činiti, neprestano se vraćam rečenici: „Isus ga na to pogleda, zavoli ga i rekne mu...“, pa ponavljam u sebi – "Zavoli ga, zavoli ga, zavoli ga..."
Ne znam zašto je za mene u ovom odlomku ključno da je Isus zavolio mladića. Možda se poistovjećujem s mladićem? Možda i od mene Isus zahtjeva odricanje od nekog mog „bogatstva“, a ja se nisam spremna odreći, pa odlazim žalosna kao mladić? Žalosna jer osjećam Isusovu ljubav prema meni, a ona ipak nije dostatna da me istrgne zemaljskim navezanostima? Žalosna jer znam da je Isusova ponuda puno bolja od ponude svijeta, ali nemam snage napraviti zaokret?
Možda je ipak nešto drugo. Zavoljeti, pa onda govoriti, tražiti, nuditi, pozivati... i ostaviti slobodu izbora... kao Isus.
Ili sam poput apostola pa govorim: „Evo, ja sam sve ostavila...“ , misleći pri tom: „Što dobivam zauzvrat?“ Što su apostoli mislili o plaći koju je Isus obećavao? Je li bila dostatna? Je li meni dostatna?