Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 15. veljače 2016 Više od ovog autora  |

Kaže im Isus: “Jelo je mojevršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.“ (Iv 4,34)

Evo izvrsne hrane za dan i dane posta – vršiti volju Očevu. Nažalost, to je hrana za kojom nerado posežemo. Konzumirati ovu hranu pretpostavlja imanje još jedne volje, one naše volje kojom inače za hranom posežemo. A tako smo često bezvoljni, bezvoljni i bezvoljni. Sve je u nama uspavano, usporeno i neodlučno. Možda se tako osjećao i psalmist pa je u 108. psalmu zavapio: „Probudi se dušo moja! Probudi se harfo i citaro! Probudit ću zoru jutarnju.“
Priznajem da sam uspavana, da sam bezvoljna... Danas vapijem za buđenjem duše i s njom prve volje – moje, kako bih mogla posegnuti za drugom voljom - Očevom.

„Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.“ (Iz 49,15-16)

Čudan li je ovaj Isus (i Otac), čudne li su mu metode i odgojne i druge! Dva puta postavi mi zamku, stavi me na kušnju, stavi me pred izbor i to ne neki jednostavan u kojem je očigledno što je ispravno izabrati. Sve to u jednom dopodnevu. Tek kad je prošlo, shvatih da sam imala kontrolnu zadaću iz prve lekcije, lekcije o vršenju volje Božje. Dlaka je falila da padnem na ispitu. Ali eto, ovaj put položih. A kako znam? Po dragocjenom miru što se razlio dušom.
Za trajanja ispita nahrupiše na mene razne informacije izazvavši zabrinutost, tjeskobnu neizvjesnost o sudbini moje drage domovine Hrvatske, naroda, najboljih njegovih sinova, kad gle, izvučem ovaj citat iz knjige proroka Izaije i sve brige se obrisaše, nestadoše pred ljekovitošću riječi Božje, pred snagom njegove utjehe. O kako sam sretno pročitala cijeli odlomak kao da sam žedna stigla iz pustinje na izvor hladne vode... Moja je molitva danas kratko čitanje iz „Jutarnje“:
„Tvoji smo, Gospodine, narod i baština tvoja. Neka oči tvoje budu otvorene na prošnju tvoga sluge i na prošnju naroda tvoga Izraela (hrvatskog), da čuješ sve njihove molbe što će ih tebi uputiti.“ (1 Kr 8,51-52)

„K tebi će doći slava Libanona, čempresi, jele i brijestovi skupa, da ukrase prostor mojega Svetišta,
podnožje će moje proslaviti“(Iz 60,13)

Razmazit će On mene poticajnim riječima, obećavajućim, nježnim, afirmativnim... Bolje od mene zna što mi je potrebno. E pa hvala ti, majčinski Bože!
Nije li Isus plakao za prijateljem, suosjećao s patnjom naroda, naricao nad Jeruzalemom koji nije prepoznao čas pohođenja... i time dao legitimitet mojim žalostima, suosjećanjima, bojaznima i nemirima poradi ljudi i događaja?
Unatoč umoru ostajao je s narodom, izlagao se, nije se štedio, čime je i mene pozvao da se izložim, da se ne štedim... Ali ja sam ti, Isuse, slaba, nedosljedna, beskorisna...
Ne brini, ja ću te osloboditi od zamke ptičarske! – kaže Isus i opet se sakrije.
„Doista, tko želi ljubiti život i naužit se dana sretnih, nek suspregne jezik oda zla i usne od riječi prijevarnih“ (1Pt 3,10)

Nije se uvijek lako suzdržati, nadvladati poriv uzvraćanja istom mjerom, odreći se slavodobića kad replikom nadjačaš riječ protivnika, zadaš mu udarac, oboriš ga... Koliko puta sam pala u napast! Koliko puta sam popustila pod tom napašću! I nedavno, pred koju uru.
Doduše, uzvratiti nije zabranjeno, ali uzvratiti drukčijom mjerom. „Mržnja se ne pobjeđuje mržnjom, mržnja se pobjeđuje ljubavlju!“ Kad me tko uvrijedi, naljuti, provocira, „ljubavne“ dosjetke puno mi teže padaju na um i izlaze preko usta. Ali, uzvratiti na zlo dobrim, kojeg li iznenađenja u protivnika, i kojeg li mira u mom srcu!
Kad primijetim probuđenu strast raspravljanja, nadmudrivanja, ujedanja „protivnika“, shvatim da je u meni oslabila ili zamrla slast razmatranja Božjih istina i osjetljivost na poticaje Duha Svetoga i sjetim se: taj nasuprot meni ljubljen je od Boga. Snazi volje teško je nadvladati strasti „borbenosti“ i pohititi na Horeb, moj Horeb, moje mjesto sastanka i susreta sa Svevišnjim, s onim koji je jedini "Ja jesam". Uspijem tek kad strast borbenosti, nadmetanja i potrebu pobjeđivanja usmjerim s drugog na sebe, kad u sebi detektiram protivnika. E, tada moju slabost Bog preobražava u snagu...