Autor fra Ivan Režić u Homilije na 17. kolovoza 2014 Više od ovog autora  |

Odgoj je vrlo osjetljiv i zahtjevan. On od onoga koji odgaja traži veliku zrelost u prosudbi i djelovanju. Jedno od ključnih umijeća sastoji se u tome da na traženje odgajanika odgovorimo na po njega najkorisniji način. Tek u vremenskom odmaku čovjek je u stanju dobro prosuditi korist dobrog i zrelog odgoja.

Današnji evanđeoski ulomak nam donosi jednu vrlo zanimljivu epizodu u kojoj na djelu vidimo kako Isus odgaja. Ususret mu dolazi žena poganka u velikoj potrebi. Samo po sebi je upadljivo to da se jedan kanaanac, a k tome još više jedna žena kanaanka, izravno obraća židovu! I ne samo to. Njeno obraćanje Isusu kao Gospodinu i Sinu Davidovu, govori da ona time priznaje Boga Izraelova i njegovu spasiteljsku moć za sve ljude bez razlike.

Ali njihov daljnji tijek razgovora nije tekao jednostavno i lagano. Ona najprije iznosi svoj problem i svoju muku- drži da joj je kći opsjednuta. Isus na to jednostavno i znakovito ne uzvraća niti jednom jedinom riječju. Nakon što je i njegovim učenicima dojadila svojom vikom, oni ga nagovaraju da nešto učini, na što on i dalje provocira, odgaja i želi ići u središte problema. On kaže: Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ovom rečenicom Isus nesumnjivo želi provjeriti je li ova žena doista priznaje Boga Izraelova i vjeruje li u njega. Njezina sljedeća rečenica i gesta potvrda su njezine vjere za koju Isus kaže da je velika i pokazuju k tomu njenu veliku poniznost. Isus je znao da ona ima vjeru, ali je htio da i ona iz ovog njihovog susreta izvuče važnu pouku za svoj život. Ta pouka glasi: Bogu nisu potrebni naše prosudbe, prijedlozi i rješenja kod nekog problema, nego je potrebno u vjeri od njega potražiti svjetlo za stvarno razumijevanje nekog problema i snagu i poniznost za suočenje sa stvarnom situacijom povezanoj s tim problemom. Ne suočenje sa situacijom kakvu bismo mi željeli, nego onom kakva zaista jest. Postoje primjeri osoba za koje se sumnja da su opsjednute, a radi se često o psihičkoj bolesti, neprimjerenom odgoju, o zanemarivanju, nedostatku brige i pažnje i sl. Najlakše je kod neke poteškoće i brige sve pripisati naslijeđu i opsjednuću. Potrebno je htjeti doći do pravoga uzroka, a ne ga svjesno zaobilaziti. Jedino kada se uvidi pravi uzrok problema samim time nestati će i posljedice problema. Ili pak u nekim slučajevima neće u bitnome nestati posljedice, ali ćemo barem znati pravu istinu i pravo stanje stvari, a to je veliko! Nećemo živjeti obmanjujući sebe i druge, ne htijući prihvatiti moguću vlastitu odgovornost, nego, ma koliko to bilo teško: suočiti se s istinom! Evo razloga, zbog čega tako malo ljudi traži pomoć i savjet, bilo svećenika, psihologa, psihijatra, prijatelja, prijateljice. Lakše je živjeti sa svojom kreiranom slikom o sebi i drugima, nego ju morati rušiti do temelja pa ponovno graditi. Ali to je jedini put, ako želimo doći do istine i iscijeljenja i graditi nešto novo i čvrsto! Sjetimo se što poganka najprije traži od Isusa- da pomogne njezinoj kćerki, a poslije traži da pomogne i nju. Jednostavnije rečeno, da svoj problem vidi u pravom svjetlu. Na koncu evanđelja stoji da joj je po njezinoj vjeri kći ozdravila. Ne stoji da je bila oslobođena od zloduha, kako je ona držala. Nakon što je prepustila Isusu cijelu stvar i vjerujući mu, problem je bio riješen.

Isus provocira vjeru jedne poganke, ali on provocira i našu vjeru i time nas uvodi u svoju školu i u njoj odgaja. Kušnje života i problemi ne služe Isusu da bi se on uvjerio u našu vjernost i pouzdanje u njega, jer on ionako zna što nam je u srcu i kako ćemo postupiti u određenoj situaciji, nego služi nama da iz njih izvučemo pouku i poruku i iziđemo zreliji kao ljudi i vjernici.