Autor fra Ivan Režić u Homilije na 10. kolovoza 2014 Više od ovog autora  |

Rušilačka snaga prirode uči nas opreznijem ophođenju s njom. Krhkom čovjeku iskustvo s prirodom govori da mu njegova snaga i um nisu dostatni kako bi joj se suprotstavio i u potpunosti njome zagospodario. Stvorena sila prirode uči čovjeka da nema potpunu moć nad njom i da je i on samo stvorenje upućeno na nekoga Drugoga i moćnijega.

Petru, njegovo dugogodišnje iskustvo ribara govori da je olujna snaga vjetra veoma opasna i zato je se i plaši i domalo počinje tonuti. Iako sluti silinu i moć svoga Učitelja, pokazanu toliko puta i na tolike načine, još uvijek nije duboko svjestan i uvjeren da ona nadvisuje svaki oblik prijetnje i ljudske potrebe i da je, na koncu konca, Isus tvorac i gospodar svega stvorenoga. Petar, bez obzira što pokazuje očitu ljudsku slabost, ipak ima povjerenje u svoga Učitelja. Ne pravo i savršeno povjerenje, već ono tipično ljudsko i ranjeno. Da nije imao povjerenje u Isusa, ne bi se bio zaputio prema njemu hodeći po površini vode, niti bi ga ponovno počeo dozivati kada je počeo tonuti.

Evanđeoski ulomak iz Matejeva evanđelja podsjeća nas da je Bog iznad svih naših kategorija. Da je On iznad svake vrste nepogode koja nam se može suprotstaviti. Isusov hod po vodi dokaz je da mu se kao svom tvorcu pokoravaju sve prirodne fizičke sile i zakoni. Bog nije samo iznad svake stvorene sile, nego je, što je mnogo važnije za nas, sa svakim čovjekom koji kuša neukrotivu snagu prirode i svakog drugog oblika prijetnje i zla. On nije Bog željan pokazivanja svog osvetničkog lica prema onima koji to, prema našim ljudskim prosudbama, zaslužuju. On je prisutan, kako lijepo stoji u prvom čitanju, u šaptu laganog i blagog lahora. Kad je Isus stupio u lađu nošenu vjetrom, nastala je utiha. Bog, dakle, donosi utihu i mir i time pokazuje kakav je zaista.

Ali kako pomiriti dvije naizgled oprečne stvarnosti, Božju dobrotu i dopuštanje ljudske patnje, boli i stradanja? Ovo pitanje misterija zla provocira ljude svih naraštaja. Riječ je o pitanju koje nas, ukoliko nismo dovoljno ponizni priznati se tek stvorenjem, odvodi u besplodno umovanje. Suočeni s bilo kojim oblikom zla, možemo biti potpuno sigurni da Bog koji je iz ljubavi sve stvorio, ljubi više od ikoga sve svoje stvorenje, a na osobit način krunu stvaranja- čovjeka. Kao vjernicima, tu sigurnost nam ulijeva cijeli Isusov život, a na osobit način neprikosnoveni znak te bespridržajne ljubavi- križ. Promatrajući sebe, svoj život i živote ljudi oko nas iz takve vjerničke perspektive, na sve “oluje života” možemo gledati kao na iskušenja naše vjernosti i povjerenja u takvu Božju ljubav. Povjerenja u Božje srce čija snaga supatnje nadilazi svaki oblik naše moguće boli. Stoga nam je uvijek iznova uzdizati svoj pogled k Isusu, a ne ga spuštati u oluje i vjetrove životnih poteškoća koji nas žele okovati strahom i nepovjerenjem prema Bogu. Za takav stav traži se od nas stamena vjera koja, uz to što je dar, podrazumijeva i naše uzdarje izraženo kroz vlastiti čin volje i oslanjanja na ljudskom oku nevidljivu Božju prisutnost. Božja riječ je “uže” za koje se trebamo uhvatiti u trenucima pogibije. Vjera nam, osim toga, ne otvara put kojim bismo mogli izbjeći životne poteškoće i neprilike, već nam omogućuje da kušamo Božju prisutnost koja se bez vjere ne doživljava. Kada više razmišljamo o nevolji u kojoj jesmo, negoli o snazi Božje milosti i sigurnosti koju On daje, u tom trenutku počinjemo “tonuti”. Vjera nas vodi u neizvjesnost, jer od nas traži prepuštanje nevidljivoj Božjoj ruci. Zato je tako teško biti vjernikom. Nikada ne zaboravimo da je Bog naš suputnik i supatnik u svim “olujama” i “vihorima” života i znajmo da nas njegova ljubav nikada ne napušta.