Autor fra Ivan Režić u Homilije na 03. kolovoza 2014 Više od ovog autora  |

Vjerojatno se i sami ponekad osjetimo bespomoćni pred ljudskom zavedenošću, zlom izraženim kroz sebičnost, oholost, prevrtljivost, izdaju, zavist, koristoljublje, dvostruka mjerila i sl. Nemilosrdno granatiranje nevine djece, žena i staraca. Progon kršćana diljem svijeta i svi oblici ljudskog iživljavanja nad čovjekom, vode nas u stanje zabrinutosti i žalosti.
Nakon podle, proračunate i okrutne smrti Ivana krstitelja, njegov rođak Isus se povlači u osamu jer iskusio je u Ivanovoj smrti dubinu podlosti i sljepoće ljudskoga srca. Jasno mu je da ni njega ne može mimoići drugačija sudbina, zbog ljudi zaslijepljenih ohološću i mržnjom koji žele ubiti Istinu. S druge strane, narod, izgubivši velikog proroka i propovjednika Ivana Krstitelja, ima potrebu za duhovnom hranom i zato hrli Isusu u osamu.
U stanju žalosti, Isus ih ne otpravlja kućama, veće se duboko i sućutno (utrobom) sažalijeva nad njihovom izgubljenošću. Štoviše liječi ih, a sigurno i upućuje svoju riječ ohrabrenja i nade. Među tim silnim mnoštvom bilo je vjerojatno i onih koji će domalo izvikivati: Raspni ga, raspni! No Isusu ni to nije prepreka, jer njegov pogled je pogled ljubavi koja grli čovjeka, svoga brata. Njemu je uvijek na prvom mjestu ljudska potreba, a ne ljudska grešnost, proračunatost, pakost i izdaja. A tko li je potrebniji od onoga koji je rob grijeha i vlastite sljepoće? On sve ljude želi dovesti do stanja srca koje ljubi, prihvaća i u potrebnome vidi svoga bližnjega. U tomu je Isus potpuno različit od čovjeka. Stoga nam nije teško razumjeti učenike koji savjetuju Isusu da otpusti taj silan svijet. Apostoli ne vide stvarnu potrebu naroda, nego im je ispred nje vlastita potreba- glad. Boje se jer imaju tek pet kruhova i dvije ribe. Za razliku od apostola, narod se ne buni, jer njihova duhovna glad bila je u tom trenutku jača od tjelesne gladi. Isus, vidjevši njihovu zabrinutost za sebe, provocira njihov egoizam i kaže im: Ne treba da idu, dajte im vi jesti! Osim toga, apostoli ne traže rješenje situacije od Isusa. Ne savjetuju se s njim što učiniti. Ne prepoznajemo li se i sami u ovakvom postupanju kad u nekoj teškoći želimo riješiti sve svojim snagama i svojom egoističnošću? Nije problem ako se prepoznajemo, problem je ukoliko se ne prepoznajemo.

Pozvani smo Bogu donositi ono što imamo, jer on od nas i ne očekuje ono što nemamo. Kad Bogu predamo ono što imamo, bilo na duhovnom ili materijalnom području, on tada umnaža naš dar povjerenja i darežljivosti i preobilno nas nagrađuje. Tko izvan Boga želi posjedovati, takav uvijek osjeća duhovnu glad koja se onda pokazuje i naizvan kroz pohlepu. Tko promatra sebe i ono što posjeduje kao nezasluženi dar, takav živi u stavu djetinjeg povjerenja i čuđenja nad onim što Bog tako preobilno umnaža. Takav stav očekuje od nas, onaj koji nam je dao primjer da i mi idemo i činimo tako.