Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 12. studenog 2013 Više od ovog autora  |

Ovih dana u medijskom eteru sve pršti od reakcija na skorašnji referendum. Dok ga jedni primaju kao priliku demokratskog izražavanja vlastitoga mišljenja, stava i uvjerenja, drugi, inače poslovično veliki borci za demokraciju, to doživljavaju kao vlastiti poraz. Jednoj jednostavnoj neobrazovanoj usamljenoj starijoj osobi koja svakodnevno sjedi ispred svoga televizora ili lista dnevni tisak, pretpostavljam da je puna kapa pompe koja je stvorena i da jedva čeka da prestanu prepucavanja i da se vrati u svoju životnu kolotečinu i mirnoću u kojoj uživa i koju je, na koncu konca, i zaslužila. Možemo samo pretpostavljati u kolikoj je mjeri jedna takva osoba zbunjena!? Ono što se tisućljećima nikada nije dovodilo u pitanje odjednom postaje najrevolucionarnije iznašašće modernoga doba i izraz visokoga stupnja razvoja čovjekove misli i civilizacije uopće. Jednostavno rečeno, u ime zdravoga razuma želi se čak ići protiv razuma i razumnoga.

Smatram da netko ne treba niti biti praktični vjernik, da bi mu se samo od sebe nametnulo razumsko i barem etično rješenje, u pogledu ispravnoga odgovora na referendumsko pitanje. Vjerujem da mnoštvo onih koji su odlučili glasovati protiv zakona koji ima biti izglasan na referendumu, zapravo nisu dobro promislili o posljedicama svoga čina. U nedavnim komentarima u jednom dnevnom listu, takvi su obrazlagali svoju odluku dobronamjernom željom da svi u društvu budemo jednaki u svakom smislu i da budemo u istoj mjeri sretni i zadovoljni. Ne sumnjam da su te osobe dobronamjerne, ali kod vrlo važnih odluka valjalo bi promisliti o posljedičnim događanjima u slučaju da, ne daj Bože, dođe do negativnog ishoda referendumskog upita. Da svi budemo jednaki?! Najprije, nismo svi jednaki, niti ćemo to ikada biti. Razlikuje nas mnogo toga. Prije svega, jedni su rođeni kao muškarci, drugi kao žene. Ta različitost je u toj mjeri obogaćujuća, da tjelesno i duhovno jedinstvo i nadopunjenje muškarca i žene tvori novi život. Bez različitosti nema pravoga jedinstva, a bez života nema opstanka! Da svi budemo sretni?! Na čiji račun biti sretan? Na račun onih koje ćemo sami stvarati u laboratorijima i onda ih dodjeljivati onima koji to žele?! Bilo heteroseksualnim parovima, bilo homoseksualnim, jer svi smo ionako tobože isti. Kad dvije odrasle osobe sa homoseksualnim sklonostima žele živjeti zajedničkim životom to se u bitnome odnosi na njihovu osobnu sreću i nitko im to ne namjerava zakonski uskratiti. Ali što je sa srećom onih koje bi oni eventualno usvojili? Da li se ovi dobronamjerni ljudi koji namjeravaju dati svoj glas protiv definicije braka kao zajednice muškarca i žene pitaju, imaju li pravo nekomu unaprijed uskratiti majku ili oca i time njegovu sreću? Usrećiti nekoga na štetu nekoga drugoga!? Biti dobronamjeran i željeti svima sreću je poželjno, ali ipak treba dobro promisliti da li moja odluka i sloboda koju si dopuštam ugrožava slobodu drugoga. Naša odluka koju donosimo danas ne odnosi se samo na nas, nego i na sve one iza nas. Ne bi li se takvi, u slučaju da zakažemo, s pravom pitali: Tko su bili ovi prije nas? Jesu li uopće promišljali kakvu budućnost kreiraju i pod čiji slijepi utjecaj potpadaju? Ovim recima nemam namjeru poučavati one koji slijede glas svoje izgrađene savjesti, nego samo predložiti onima koji su se odlučili izjasniti protivno referendumskom pitanju, da ipak malo bolje promisle o mogućim posljedicama svoje odluke. Samo još jedna mala preporuka, osobito našim dragim bakama i djedovima: Ne vjerujte svemu onome što vam se svakodnevno želi servirati u većini naših medija u Domovini, jer takvi već odavno sustavno i beskrupulozno truju medijski prostor svojim protubožjem, protučovještvom i protudomoljubljem! Mir i dobro!