Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 25. prosinca 2013 Više od ovog autora  |

Možda ste, vidjevši naslov ovog priloga, pomislili kako nije baš dobrodošao u postojeću situaciju i kontekst u kojemu živimo. Jer, htjeli ne htjeli, velika većina ljudi u Domovini ne živi u izobilju i ne uživa ekonomsku sigurnost. S druge strane, valja priznati, ima naroda koji su u neusporedivo težoj gospodarskoj, socijalnoj i ekonomskoj situaciji. No, u kakvoj god se situaciji nalazili, među nama ima mnoštvo materijalno siromašnih, ali i onih koji, ne morajući, nastoje živjeti skromno i siromašno. Moguće je, doduše, i da ove dvije stvarnosti međusobno supostoje.

Ovom zemljom hodili su ljudi koji su sami sebe učinili siromasima i nakon toga živjeli radikalno siromaštvo. Jedan od njih je, predmnijevate, krsnim imenom Ivan, a od oca prozvan Francuzićem, rodom iz lijepe umbrijske prodoline iz gradića Asiza u Italiji. Franjo, u mladosti veseljak i trubadur, simpatični mladić otmjenog držanja i uglađenih manira, ljubitelj druženja, svirke i pjesme. Zanesenjak raskošna i rastrošna duha i široke ruke. Imao je uhodano i sigurno radno mjesto. Pri ruci prekaljenog trgovca i lisca, oca Pietra, kojemu su u trgovinu dolazile nebrojene ustaljene mušterije iz grada i okolice i uvećavale dobit i snove za budućnost. Tako je nekako započeo prvi čin njegova život.

No, malo kasnije više ga nije zanosila svirka, igra i želja da se još više obogati, nego san o viteškoj slavi. Nakon, više manje, osigurane materijalne sigurnosti srce je htjelo još više. Uznosili ga i privlačili vrhunci u koje su se njegovi vršnjaci rijetko zagledali. Za takvo što traži se dodatna hrabrost koju neki nazivaju ludošću. Je li doista lud čovjek koji sanja postati velik i živi od uvjerenja da samo nešto veliko može do kraja ispuniti njegove duboke čežnje i snove? Takav je poput djeteta koje u odsjaju sunčeva svjetla na morskoj površini vidi zlatne niti skrivene u njegovim dubinama.

Nakon propalog sna o viteškoj slavi i tajnovitog sna u Spoletu, dogodilo se, doista, da je to dijete čulo u kapelici Porcijunkule što je Krist rekao učenicima kada ih je poslao propovijedati. Naime, da sa sobom kad putuju ne nose ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novčarke, ni kruha; neka budu neobuveni i neka nemaju dviju haljina,jer radnik zaslužuje uzdržavanje.(Mt 10,7-19) Kad mu je tamošnji svećenik bolje protumačio smisao evanđeoskog ulomka, ispunjen neizrecivom radošću rekao je: Ovo je ono što želim izvršavati svim svojim snagama!

U Isusovoj uputi apostolima, Franjo je otkrio blago skriveno u dubinama tih riječi. I dok su postojeće zajednice njegova vremena vidjele nadahnuće za život u siromaštvu u primjeru apostola i prve zajednice kršćana, Franjo ga je vidio u još radikalnijem smislu u životu Isusa Krista. Od tada pa do konca svoga života, Franjo uči siromaštvo u školi Isusovog zemaljskog svjedočenja zapisanog u Evanđelju. Uvjeren da mu više može učiniti Gospodar, nego sluga i rasvijetljen Božjim evanđeljem, odlučuje krenuti svojim putem. Nakon prigrljenog poziva, ne odlazi u neku od tadašnjih benediktinskih zajednica, nego odabire novi način nasljedovanja Učitelja. Ta i bio je poslan obnoviti Crkvu koja se ruši, a ne pojedine zajednice. Ne uklapajući se u postojeće strukture svoga vremena, postaje svima na poticaj.

Autor knjige Vječni zaljubljenik, posvećene životu sv. Franje, zapisa: Postoje dvije riječi koje su Franju potpuno zaludile: sloboda i ljubav. Od njih se sastoji čovjek a sve drugo je - patvorina! Siromaštvo je korak u slobodu, a sloboda uvjet za ljubav. Ali ne biti bogat nije dosta da čovjek bude siromašan. Dušu treba osiromašiti, riješiti se ludoga uvjerenja o vlastitoj vrijednosti i veličini, svojatanja prava, lažna ponosa, farizejštine, oholosti, napuhivanja, trke za čašću, vlašću, položajima, ugledom. Postati ponizan do te mjere da svakoga priznaješ vrjednijim od sebe. Eto to je sloboda, blaženi povratak u stanje gola djetinjstva.

Dok je bio imućan, Franjino srce nije gorjelo jednakim žarom prema siromasima i potrebnima kao poslije. Kad je postao jedan od siromaha, njegovo srce je odjedanput postalo širom otvoreno za sve ljude bez razlika, a osobito za rubne i odbačene. Prve dvije godine nakon odlaska iz rodne kuće, Franjo s prvom braćom živi upravo među gubavcima i siromasima. Na okuženim iznakaženim licima prepoznaje isto lice s križa iz crkvice sv. Damjana. Narednih godina, nakon što se stavio na raspolaganje papi, Franjo s braćom često hodočasti ka ruševnim i napuštenim crkvicama i špiljama. Pećine u koje se često povlačio na post i molitvu sjećale su ga na Golgotu i muku koju je za nas podnio naš Spasitelj. No, nije on zaboravio ruševne i opustjele hramove ljudskih srdaca. Hodio je naokolo i žarko propovijedao Krista siromašnog i poniznog. Krista rođena u priprostoj štalici, siromaha koji nije imao gdje glavu nasloniti, patnika i slugu svih, ruku raširenih da zagrle čitav svijet, sa srcem koje ne pozna granice ljubavi i praštanja. I kao što je Krist pošao gol na drvo križa, prinijevši cijeloga sebe Ocu, tako je i brat Franjo neposredno prije smrti zaželio da mu pokorom i bolešću obhrvano tijelo polože na golu zemlju.

I u tom trenutku htio je biti suobličen Kristu, čije je biljege muke primio na svoje tijelo. Franjevac britkog uma i profinjenog stila pisanja, Ivon Ćuk, zapisa: Franjo je najbogolikiji svetac Zapada koji bliješti kao živo Evanđelje. Jednostavan, uzvišen, tajnovit, zavodljiv a u biti neshvatljiv. Za njim se može ići samo izdajući ga.

Nije slučajno da ga je i sadašnji papa odlučio nasljedovati, odabirući upravo njegovo ime za program svoga pontifikata. I nakon osam stoljeća, Franjo siromašni i ponizni, stoji poput gigantskog svjetionika i obasjava put prema Kristu. Učimo se na njegovu primjeru prepoznavati Kristovo lice na licima rubnih i odbačenih. Trudimo se biti pravi siromasi duha, kako bismo poučeni u školi Franjine malenosti bili bogati u srcu i što sličniji svom Učitelju i Otkupitelju. Pa čak i uz cijenu da idemo za njim izdajući ga.