---

Samostan i župa sv. Franje Imotski

---

Sljepoća srca

Autor fra Ivan Režić u Homilije na 30. ožujka 2014

Promatrajući sebe i svijet koji ga okružuje, čovjek oduvijek želi dokučiti uzrok svega. Ne samo da se pita tko je stvorio sve što postoji, nego svakoj pojavnosti koja ga provocira želi nazrijeti njeno počelo.
Primjer jedne tipične ljudske reakcije donosi nam evanđeoski ulomak po Ivanu. Defekt sljepoće od rođenja, Isusovi učenici dovode u usku vezu s grijehom. Po njima, netko je morao sagriješiti i biti uzrokom trpljenja svoga potomka. Ni nama, današnjim kršćanima, katkada nije lako prihvatiti Isusovo tumačenje. A ono je, koliko jednostavno, toliko opet i zagonetno. Isus uči svoje učenike da bolest nije kazna, već prilika da se na njoj pokaže snaga ozdraviteljskog i spasenjskog Božjeg djelovanja.

Dijalogizirajući dalje s Božjom riječju možemo reći da i danas, kao i u Isusovo vrijeme, postoje brojni bolesnici od rođenja koji proklinju svoje stanje i vide ga kao kaznu za sebe i one koji ih okružuju. Štoviše, brojni upravo u Bogu vide onoga koji ih kažnjava bolešću i trpljenjem. Njihov stav je znak da se, nažalost, još uvijek bave uzrokom i da još ne vide Boga unutar svoje patnje. Poznato nam je isto tako da Isus nije izliječio sve bolesnike, niti to čini danas, ali znamo i to da je svojim životom, mukom i smrću unišao u sve pore ljudske tame, trpljenja i ostavljenosti i da ih je rasvijetlio zorom uskrsnog jutra i pobjedom nad grijehom i smrću. Ključ kojim se otvaraju vrata koja vode prema svjetlu zovu se vjera. To je vidljivo na primjeru ozdravljenja slijepog od rođenja. On ima povjerenje u Isusovu riječ i zato mu biva po njegovoj vjeri. Proces otvaranja očiju iniciran od strane Isusa nije jednosmjeran i zato slijepčevo pouzdanje biva nagrađeno ozdravljenjem. Nakon toga događaja on više nije isti čovjek. Njegova slika svijeta potpuno se promijenila. Ne samo slika svijeta, nego, što je mnogo važnije, njegova slika Boga sada je poprimila sasvim drugu boju. Sve njegove vjerojatne sumnje i kriva uvjerenja obzirom na Boga, sada se pokazuju potpuno neutemeljenima.
Ozdravljajući čovjeka slijepa od rođenja, Isus je i ovoga puta želio ukazati na jedan mnogo teži oblik sljepoće. Riječ je o sljepoći srca i zatvorenosti za novo iskustvo kojim su obilovali farizeji. Ljudi sa zdravim tjelesnim očima učinili su sami sebe slijepcima za Istinu koja je koračala pored njih. Jednostavno, nisu se željeli odreći svoje slike o Mesiji. Njihov primjer uči nas da je lakše podariti vid slijepcu od rođenja, nego pomoći tvrdokornom čovjeku da prepozna vlastitu sljepoću.
Božja riječ nas pita u kojoj mjeri smo otvoreni novom iskustvu? Mislimo li da nam je u našoj patnji Bog dalek ili ga možda vidimo i uzrokom svoga stanja? Mislimo li u svojoj slabosti da nismo dostojni njegove pomoći? Kakva je zapravo naša slika Boga? Obraćenje na koje nas poziva korizmeno vrijeme, uči nas da budemo ljudi otvorenih očiju duha i da u vjeri koja čini život osmišljenim gledamo najveće čudo. Netko može progledati i prohodati, ali i dalje ostati duhom slijep i nepokretan. Pravi slijepac je onaj koji unatoč brojnim čudesnim Božjim zahvatima ostaje slijep za Božje djelovanje. I na koncu, svojim umom ovdje na zemlji nikada nećemo do kraja proniknuti u razloge patnje teško bolesnih ljudi, ali kao vjernici imajmo povjerenje da se u svakom obliku trpljenja nalazi Bog Suputnik i Supatnik i da on svojom ljubavlju neizmjerno nadilazi svaki naš oblik ljubavi i supatnje prema trpećima. Po svjedočanstvu života onih koji strpljivo i predano nose križ patnje uzrokovane bolešću, nudi nam se prilika vidjeti pravo Božje lice, lice Sutrpećega. Jednoga dana kada nam se otvore oči za onostranost i kada svaka patnja bude bezmjerno nagrađena, mnogo nejasnoga postat će nam jasnijim.

Samostan i župa sv. Franje - Imotski

Facebook