Autor fra Ivan Režić u Homilije na 19. svibnja 2013 Više od ovog autora  |

Bog u kojega, kojega i kojemu vjeruju kršćani nije odsutni Bog, nego Bog koji je stalno prisutan u ljudskoj povijesti. Utješna je ovo činjenica za čovjeka koji tako često u svojoj slabosti zna posumnjati u Božju nazočnost u svom životu, a osobito u teškim trenucima kada mu je vjera na velikoj kušnji. Kao na primjer kod trpljenja nevinih, teške bolesti, iznenadne smrti, kad doživi različite oblike nepravde…

Današnja svetkovina Pedesetnice ili Duhova želi nas podsjetiti da je naš Bog suosjećajan, brižljiv i blizak. Po svojoj riječi želi nam poručiti da je uz nas i da je naš pomoćnik, suputnik i supatnik. Neposredno prije svog odlaska, Isus apostolima upućuje riječ koja im u tom trenutku nije dovoljno jasna. Oni ne shvaćaju dubinu i važnost njima upućenih riječi. Nije im to za zamjeriti, jer, kako im kaza Isus: Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Bez sumnje ove riječi dobile su na jasnoći u trenutku silaska Duha Svetoga, o čemu govori izvještaj iz Djela apostolskih. No, bilo bi manjkavo ne zaustaviti se na jednoj veoma važnoj činjenici. Naime, Isus na svom odlasku naglašava važnost vjernosti njegovim riječima, a apostoli su upravo oni koji su, iako zatvoreni u svoj strah, ostali vjerni Učiteljevim riječima. Nisu, poput mnogih, zanemarili sve što su čuli i vidjeli, nego okupljeni u zajednici s Marijom nastavljaju započetim putem. Oni nemaju jasnoću kako i kamo dalje, ali ipak slute skoro svjetlo. Apostol Pavao nas podsjeća u poslanici Rimljanima kolika je važnost života po Duhu koji nam jamči život. I to život u pravom smislu te riječi ovdje i sada i u svojoj punini u vječnosti. Potiče nas da svakodnevno ustrajemo u borbi protiv nagnuća tijela kako bismo bili ljudi Duha. Ne radi se o tome da prezremo tijelo sa svim što ono jest, nego da se vođeni Duhom, ne damo zarobiti tjelesnim i prolaznim. Da živimo kao djeca i baštinici Božji. Duh Božji, one koji se daju njime voditi, ne može prevariti i razočarati, nego ih želi uvesti u puninu istine, ljubavi i mira.

Svaki krštenik je u krštenju postao hram Duha Svetoga i kao takav treba nastojati oko vjernosti Bogu i oko čistoće srca, kako bi onda bio i vjerodostojan svjedok. Isus ne obećava da će nas poštedjeti razočaranja i neuspjeha, ali obećava da će uvijek biti s nama! Osobito ćemo to iskusiti kad odlučimo ozbiljnije i zrelije živjeti svoju vjernost njemu. Odnosno kad svjesnije i savjesnije stanemo na stranu duhovnog i neprolaznog naspram tjelesnog i prolaznog. Obećava nam snagu Očeva i svoga Duha Tješitelja. Uskrsli obećava da će preobraziti svaku patnju, bol pa i samu smrt! Slaviti svetkovinu Duhova znači čuti poziv na povjerenje. Imati povjerenje u to da se isplati živjeti, truditi i boriti, želeći uvijek pružiti više ljubavi, praštanja i mira! Slaviti Duhove znači vjerovati da se ipak nešto može učiniti. Da možemo barem upaliti svjetiljku, umjesto da proklinjemo tamu. Upitajmo se gdje mi to danas možemo prepoznati i iskusiti snagu Duha Svetoga!? Prepoznajemo li njegovo djelovanje u Crkvi i u životima brojnih svjedoka vjere? Prepoznajemo li Duha Svetoga u sakramentima, molitvi, pozivu na mir i praštanje? Duha Svetoga kršćanska ikonografija prikazuje kao: užarene jezike, vatru, golubicu, vjetar, pečat, ruku, prst, vodu, oblak. Sve su to pokušaji da se izrazi iskustvo Duha Svetoga koje nas uvijek nadilazi i predstavlja novost. Molimo danas i uvijek Gospodina za darove duha svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Kako bi onda i obilovali plodovima Duha Svetoga koji su izraz našeg nastojanja oko primljenih darova, a oni su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost. Sveti Augustin reče za Duha Svetoga da je On ljubav koja povezuje Oca i Sina unutar otajstvenog Presvetog Trojstva. Molimo Duha, svezu ljubavi, da nas trajno ujedinjuje s Ocem i Sinom, kako bi i naša međusobna povezanost bila čvršća i savršenija.