Autor fra Ivan Režić u Homilije na 02. veljače 2014 Više od ovog autora  |

Život modernog čovjeka bio bi nezamisliv bez brojnih iznašašća tehnike koja su unaprijedila život na zemlji. Jedan od najvažnijih izuma, ako ne i najvažniji, jest električna energija. Njome osvjetljavamo domove, radna mjesta, ulice, igrališta i druga okupljališta. Svjetlom produljujemo dan, suprotstavljajući se tami nakon sunčeva zalaza. Na samom početku Biblije nalazimo Izvještaj o stvaranju u kom se kaže da Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. Dakle, prvi stvor bijaše svjetlost.

Danas Crkva slavi blagdan Gospodinova prikazanja u hramu četrdeseti dan nakon njegova rođenja. U našem narodu taj blagdana nazivamo još Svijećnica, a ponegdje i Kalandora. U središtu današnjeg liturgijskog slavlja jest svjetlo. I to ne bilo kakvo svjetlo, već Svjetlo koje dođe obasjati tamu ljudskih srdaca. Svjetlo koje je od vječnosti i k tome neugasivo. To Svjetlo je od davnina navijestio prorok Malahija proroštvom: I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. To je svjetlo željno iščekivao i starac Šimun i kad ga je primio na ruke izrekao svoj blagoslov: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga. To Svjetlo u liku malog djeteta neki će pokušati bezočno ugasiti okrutnim raspećem na križu. No, ono će nakon Dana najveće tame na zemlji zasjati u punini zorom Uskrsnog jutra!
Uvijek se iznova kroz dugu ljudsku povijest ponavlja ista drama u kojoj mračna savjest i pomračena svijest želi što dalje od sebe ukloniti Svjetlo, kako se u iskrenosti srca ne bi morala suočiti s vlastitom tamom zablude. Dovoljno se prisjetiti brojnih mučenika nedavnog komunističkog vremena, nebrojenih mučki ubijenih kršćana i rodoljuba koji su bili smetnja mračnom olovnom režimu. Pripadnici i stjegonoše najokrutnije ideologije u ljudskoj povijesti mislili su da će okrutnim smaknućima utrnuti kršćanstvo i njegovu poruku koja jedina ima osloboditeljsku moć. No, kao i u prvim stoljećima kršćanstva, i ovaj put se obistinila Tertulijanova izreka: krv mučenika bila je sjeme novih kršćana. Na toj mučeničkoj krvi pripaljene su mnoge svijeće kreposna i sveta života! Svjetlo na prosvjetljenje naroda, Isus Krist zasvijetlio je i u našem životu po sakramentu krštenja. Zato nam je svakodnevno nastojati oko toga da to Svjetlo ostane uvijek upaljeno i da drugima svijetli. Potrebne su toga Svjetla naše mnogočime ugrožene obitelji, naša napaćena Domovina i cijeli svijet ovog ubrzanog modernog vremena. Potrebne su toga Svjetla mnoge ljudske stranputice, zvane: ateizam, sekularizam i sekularizacija, hedonizam, materijalizam, individualizam, relativizam, liberalizam, ustrajavanje u teškom grijehu, potpuno oslanjanje na razum i znanosti, različite vrste ovisnosti, eutanazija, abortus, izrabljivanje i prevare, nepravda... Sve navedene stranputice su tama uzrokovana ljudskom odvojenošću od Svjetla, koje je na svoje ruke primio ponizni i vjerni starac Šimun. Dopustimo Gospodinu da on bude svjetlo u našem srcu, kako bi naš život bio znak i putokaz onima u čijim je srcima to Svjetlo zamrlo. Ničega u ovom vremenu nismo potrebni koliko Svjetla prosvijetljene savjesti i odgovorne svijesti. Potrebni smo svjetlonoša koji će pronositi svjetlo u tami svijeta. Zato molimo na tu nakanu i zahvaljujmo Bogu za sve svjedoke kršćanstva, a danas osobito za Bogu i bratu čovjeku posvećene osobe u redovničkom pozivu. Molimo i za nova duhovna zvanja i za ustrajnost postojećih. Neka nam svima jedino pravo Svjetlo bude na prosvjetljenje!