Autor fra Ivan Režić u Homilije na 15. rujna 2013 Više od ovog autora  |

Svakom se ponekad dogodilo da je tragao za nečim što je zagubio. Za nekim nebitnim stvarima nismo mnogo tragali, no za nekim važnim i vrijednim tragali smo ustrajno sve dok ih napokon nismo pronašli.

U evanđelju današnje nedjelje slušamo govor o Božjem traganju za čovjekom ispričanom kroz tri prekrasne prispodobe nade koje nalazimo jedino kod evanđelista Luke. Potaknut mrmljanjem farizeja i pismoznanaca koji međusobom govorahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima, Isus priča prispodobu o Izgubljenoj ovci, Izgubljenoj drahmi i onu teološki najbogatiju o Milosrdnom ocu i dvojici sinova. U prispodobi o Izgubljenoj ovci upada u oči rizično i nelogično ostavljanje devedeset i devet ovaca i potraga za jednom izgubljenom. Ovakvo postupanje podsjeća na dragocjenost čovjeka u Božjim očima i na njegovu neprestanu skrb za svoje ljubljeno stvorenje. Prve dvije prispodobe zaključuje Isusov utješni govor: Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika. Isusov govor o Božjem milsorđu i praštanju bio je uvjerljiv jer ga je potvrđivalo njegovo postupanje prema grešnicima i zalutalima. Isus je obilovao milosrđem i praštanjem prema skrušenim grešnicima i navještajem nade beznadnima i izgubljenima. Isus je vraćao izgubljenu nadu. U prispodobi o Milosrdnom ocu pozvani smo se dobro ogledati i prepoznati osobine mlađega, a posebno starijega sina koji živi ropski, namjesto sinovski, svoj odnos s Ocem. I on je poput mlađeg brata dobio svoj dio imanja koji mu je pripadao, ali bez obzira na to u njegovu srcu nema dovoljno sinovske zahvalnosti Ocu. On, niti u najmanjoj mjeri, ne pokazuje bratsku sućut prema izgubljenom bratu koji se umoran od stranpuća odlučio na povratak ocu. Dok otac obiluje milosrđem i praštanjem, stariji sin u tome oskudijeva. On je, kao i svatko od nas njemu sličan, pozvan progledati srcem, jer jedino je ljubav kadra skinuti ljuske oholosti, bešćutnosti i sljepoće i ogrnuti nas plaštem oproštenja i milosnog života u Božjoj prisutnosti. Uvijek iznova smo potrebni kušanja bezmjernog Božjeg oproštenja, ali isto tako i darivati ga u svakodnevici. Ponizan čovjek je zapravo duboko svjestan da nikada neće moći dovoljno zahvaliti Bogu za dar oproštenja. To isto zna i Bog koji od čovjeka i ne traži ništa, doli srce otvoreno za njegov dar praštanja i želju za obraćenjem. Takav čovjek u prilici je kušati život u izobilju predstavlja blagoslov za svoje bližnje.