Autor fra Ivan Režić u Homilije na 29. rujna 2013 Više od ovog autora  |

Bez sumnje, naša sadašnjost je u bitnome određena našom budućnošću. Htjeli ne htjeli, svoje misli i čežnje iz sadašnjeg često upravljamo prema budućem. Jedni se trude da osiguraju svoju budućnost isključivo preko brige oko materijalne sigurnosti, dok drugi, ne zanemarujući brigu oko materijalnoga , ipak u njoj ne vide konačni smisao i pravu sigurnost.

O ovim dvama životnim stavovima ili polaritetima govori nam evanđelje današnje nedjelje kroz likove nekoga bogataša i siromaha Lazara. Isusov govor upućen je farizejima. U njemu Isus stavlja u središte potrebu obraćenja i promjene nepravednih odnosa među ljudima. Kod evanđelista Luke se uočava posebno istančana kritika prema varljivom bogatstvu i simpatija prema siromasima. Sama činjenica što bogatašu iz evanđeoskog ulomka nije navedeno ime govori mnogo. Živeći sebično i ugađajući samome sebi, te brinući se jedino za ovosvjetsko, njegov je život s tjelesnom smrću završio u propasti. Zato nije ni zavrijedio da mu se upamti ime. Nasuprot bezimenom bogatašu stoji siromašni i ispaćeni Lazar koji zavrjeđuje da mu se upamti ime. A ime Lazar šalje i poruku, jer mu je doslovno značenje: Bog pomaže. On je, kaže nam evanđeoska riječ: ležao sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Siromahovi vapaji i prošnje nisu stizali do bogataševa srca, ali zato nije bio zaboravljen od svoga nebeskog Oca koji je uvijek na strani zaboravljenih, odbačenih, obespravljenih i potrebnih. Vrijedno je spomenuti da ovaj bogataš nije bio isključivi škrtac, jer vjerojatno je svakodnevno spremao gozbe i pozivao uzvanike, ali samo one koji su mu mogli uzvratiti istom mjerom. Očito nije poslušao Isusov savjet o odabiru uzvanika kod priređivanja gozbe. Bogataš iz evanđelja biva osuđen zbog svoje neosjetljivosti za siromahe. Nije riječ o čovjeku koji je svoje bogatstvo stekao na nepravedan način, ali je riječ o nepravdi zbog zaborava potrebitih. Briga za siromahe, stoga, nije samo djelo milosrđa, nego čin pravednosti u kojoj očima ljubavi gledamo svakog čovjeka.

Isus nije protiv imanja i bogatstva, ta družio se i toliko puta blagovao s imućnicima, nego je protiv zarobljenosti srca koje može uzrokovati imanje/bogatstvo. Na koncu, i vrlo siromašan čovjek može biti zarobljen skromnim imanjem i to ponekad u većoj mjeri od velikog bogataša. Biti u stanju raditi predstavlja pravi Božji dar. Svakodnevno smo dužni nastavljati djelo sustvaranja radeći. Potrebni smo i kruha i ruha, ali ne bi smjeli zaboraviti da mnogi, najviše zbog ljudske nepravde i bešćutnosti, nisu u stanju priskrbiti si za život. Takvima smo potrebni, ne samo udijeliti od svoga suviška, nego velikodušno podijeliti ono što imamo. Na taj način će i naših pet kruhovai dvije ribe biti umnoženi u mjeri da će i preteći. Mi vjernici nemamo pravo reći Oče naš, ako ne činimo ništa da i naš kruh postane kruhom zajedničkim. Sveti Pavao nas potiče: Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan! Neka nas Božja riječ potakne na velikodušno izručenje srca Bogu, a onda ćemo takvim srcem biti bogatstvo i blagoslov za druge.