Autor fra Ivan Režić u Homilije na 10. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

Prispodoba koju nam donosi evanđelje četvrte korizmene nedjelje spada među najljepše retke evanđelja, a po nekima i svjetske literature uopće. Prvo i drugo čitanje mogu se po svojoj tematici nazvati uvodom u evanđeoski ulomak po Luki. U njemu susrećemo dvije skupine ljudi okupljenih oko Isusa: prvu čine carinici i grešnici, a drugu farizeji i pismoznanci. Prvi su došli da ga slušaju, a drugi da ga, po običaju, uhvate u riječi. Zato mrmljahu: Ovaj prima grešnike i blaguje s njima. Njihova rečenica izriče istinu o njima. Drže da su bolji i pravedniji od drugih.

Zato je Prispodoba o dvojici sinova i milosrdnom ocu upravljena na osobit način njima. Dok istodobno grešnici i carinici, svjesni svoje nutarnje bijede, u Isusu vide osloboditelja i darovatelja izgubljenog smisla. Bez sumnje, Isusovo naviještenje Božjeg milosrđa djeluje ljekovito, utješno i ohrabrujuće, za sve koji imaju otvoreno i raskajano srce. Sadržaj prispodobe zrcalo je ljudskog i Božjeg ponašanja i istodobno poziv svakom vjerniku da se prepozna u nekom od njezinih likova. Zanimljivo je, stoga, promotriti reakciju starijeg sina. Na prvi pogled on ne čini ništa nelogično. Ta, mlađi brat je uzeo ono što mu je pripadalo, sve to protratio i sada se bez ičega vraća natrag u očev dom. No, Isusu nije cilj da raspravlja o imovinskopravnim odnosima, nego da pokaže razliku između ljudske i Božje logike. Stvarni grijeh mlađeg sina nije u tomu što je otišao iz očinske kuće, niti u tomu što je protratio sve svoje naslijeđe, nego u tomu što je prezreo oca i njegovu ljubav i pod krinkom lažne slobode živio daleko od očeve kuće. Niti stariji sin nema bitno drukčiju sliku oca. On u svom ocu ne vidi dobrog milosrdnog oca, nego gospodara kojemu pokorno služi. On ima vlastitu koncepciju Zakona i očeve dobrote. Tako ograničenu i tako ljudsku. U trenutku povratka brata raspikuće, njegov svijet je srušen. Sve što je godinama gradio, više ne vrijedi. U njegovim očima otac je nepravedan, a brat je najobičniji slabić i bijednik koji nije zaslužio ništa, doli, da ga se potjera daleko od rodne kuće. Stariji sin previđa da je sve što pripada ocu ujedno i njegovo. I to jedino zbog toga što je sin! Bez bilo kakvog drugog razloga i zasluge.

Korisno je zastati na liku starijeg sina i analizirati i kritički se zapitati ima li nešto od njegovog držanja i unutar mog osobnog stava prema Bogu i bližnjemu? Potrebno se upitati, je li Bog moj otac ili moj gospodar? Služim li Bogu iz ljubavi ili iz nekih drugih razloga? Možda isključivo iz straha da ne budem izgubljen za vječnost? Nadalje, radujem li se obraćenju grešnika ili držim da se obraćenje zaslužuje pa onda i u tomu nalazim razlog za prigovor Bogu i Crkvi, iako joj i ja pripadam? Uspoređujem li se s drugima i pritom se smatram zaslužniji i bolji od onih koji su se tobože obratili? Osuđujem li grešnike, a da se pritom ne upitam u kakvoj su obitelji rođeni i odgojeni? Kakav je njihov životni put i razlozi stranputica? Previđam li da onaj koji ima Boga ima sve, ili pak, zavidim onima koji su bogatiji od mene?

Naspram obraćenju, na koje nas poziva Božja riječ, kao njegova protuteža stoji upravo grijeh. Grijeh je u svojoj biti, kako nas poučava Božja riječ ove nedjelje, udaljavanje od Boga i pokušaj samoostvarenja bez Boga. A mi smo pozvani na trajno obraćenje, ne kao jednom dosegnuti čin, nego kao trajan napor oko temeljnog životnog usmjerenja te rasta u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Neka nas na tom putu snaži Isusova slika Milosrdnog Oca, koju nam je pokazao svojim životom, ali i preko ove predivne prispodobe. Bog, naš Otac, upravlja nam pogled ljubavi i traži da mu uzvratimo na isti način. Zato mu darujmo otvoreno, ponizno i čisto srce! Srce koje ga ljubi!