Autor fra Ivan Režić u Homilije na 04. svibnja 2014 Više od ovog autora  |

U ljudskoj slabosti, ponekad nam se može učiniti da je Bog gluh na molbe vapijućih, vapaje potrebnih i plač slomljenih i razočaranih srdaca.

I dvojica učenika na putu za Emaus, svojim stavom i govorom odaju slično raspoloženje. Iznenadnom Suputniku iznose stanje svoje duše i srca. Sve svoje nade bijahu stavili u Isusa Nazarećanina, proroka silna na djelu i na riječi. Bili su vjerovali da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Snuždeni učenici, vidjeli su u Isusovoj smrti kraj svih svojih nadanja. Dodatno ih zbuniše i žene s govorom o praznom grobu i anđelima koji im rekoše da je živ. Štoviše, nisu ni mogli niti htjeli povjerovati najnovijim vijestima o Isusu. Jednostavno, odlučili su okrenuti leđa Jeruzalemu i krenuti svojim putem, što dalje od mjesta koje ih je podsjećalo na nemile događaje. Zato su ugodno iznenađeni prisutnošću tajanstvenog sugovornika koji im razlaže Pisma, unoseći tračak nove nade i topline u njihova razočarana srca. Njegove riječi bile su poput melema na ranu, zato ga i mole da i dalje ostane s njima. Znak koji im je u potpunosti raspršio sljepoću srca i prisjetio ih Učiteljevih riječi bilo je lomljenje kruha.

Opasno je kritične situacije života tumačiti polazeći jedino od svog vlastitog iskustva, uvjerenja i moći razlučivanja. Božja riječ je to svjetlo i snaga koji su nam potrebni u trenucima prividne Božje odsutnosti. Iznimno je važno promatrati neodvojivima Boga i njegovu riječ, koja nam je ostala i po kojoj i On trajno ostaje među nama. Njegova riječ nas u svetim sakramentima tješi, hrabri i prosvjetljuje. Njegovo tijelo i njegova krv nas u izvorištu svih sakramenata, euharistiji, duhovno hrane i taže našu žeđ. Osim toga, Isus se svojom nenametljivošću predstavlja vrhunskim pedagogom. On, iako poznaje stanje srca i ono o čemu mu žele pripovijedati njegovi učenici, sve pozorno sluša, želeći čuti njihovu priču i njihov doživljaj. Njegov postupak nam zaista može poslužiti za primjer u našim međuljudskim odnosima, osobito roditeljima prema djeci i odgajateljima prema odgajanicima. Često se, nažalost događa, da oslanjajući se isključivo na svoje dotadašnje iskustvo i uvjerenje, bivamo suci prije no što smo drugoga saslušali. Već unaprijed imamo svoj sud prije suda, mišljenje prije razmišljanja i stav prije samopropitivanja. Isus nikada, pa tako ni ovog puta, ne prisiljava učenike da prihvate ono što im naviješta. Naprotiv, on nenametljivo izlaže svoju riječ i ostaje otvorena ponuda ljudskoj slobodi. U otvorenosti srca dolazi do susreta koji prosvjetljuje oči srca i snaži korak u vjeri. Jedino onaj koji kuša snagu te svete prisutnosti, spreman je promijeniti smjer svog dotadašnjeg puta i biti svjedokom Uskrslog Gospodina. Budimo, stoga, uvijek otvoreni snazi Kristove prisutnosti, kako bi nas ona mijenjala, usmjeravala, prosvjetljivala i snažila na putu vjernosti našem Suputniku i Supatniku.