Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 25. travnja 2015 Više od ovog autora  |

U zadnjem desetljeću sve se više uvriježio govor o prisutnosti ekonomske krize na globalnom i lokalnom planu, na razini svjetske i nacionalnih ekonomija. Ne samo da se o njoj govori, nego nju se tako živo osjeća na vlastitoj koži. Proizvođači i ponuđači različitih proizvoda i usluga sve se češće tuže na oslabjelu kupovnu moć kupaca. Dok u isto vrijeme kupce u sve većoj mjeri zabrinjava vrtoglavi rast cijena proizvoda, čak i onih najvažnijih životnih namirnica. I jedni i drugi, bez sumnje i traženja bilo kakve isprike, imaju pravo. Na koncu, u tom „začaranom krugu" postoje mnogo „moćniji igrači". Na svjetskoj razini, postoji određeni broj svjetskih gospodarstvenika i bankara koji diktira ekonomske trendove na najvišim razinama. Možda ih sve to skupa zabavlja i možda u ostvarenju još veće dobiti i demonstraciji svoje moći i utjecaja vide ispunjenje svoga životnoga sna. Iskreno, ne bih se volio na takav način poigravati ljudskim životima. Ali, čovjeku su dani sloboda i razum po kojima smo, mi kršćani tako smatramo, najsličniji našem Stvoritelju, pred kojim ćemo jednoga dana i položiti račun za upravljanje povjerenim nam darovima.
No, nije mi nakana pisati o sve očitijoj ekonomskoj i gospodarskoj krizi. Progovorio bih nešto o jednoj mnogo dubljoj krizi koja je bez sumnje prauzrok svakoj vrsti krize koja pogađa čovjeka i cijelo čovječanstva. O toj vrsti krize rijetko se govori i ona ne dobiva prostor na naslovnicama poznatih svjetskih dnevnih novina i časopisa. O njoj se radije šuti, jer za to se traži velika hrabrost i odvažnost. Ta najprisutnija kriza koja pogađa svaki kontinent, svaku pojedinu zemlju i pojedinu osobu jest kriza vrednota. Ona je vidljiva u sve hladnijim međuljudskim odnosima, u gubitku potrebe da svoje vrijeme darujem drugomu, u sve užurbanijem i bržem načinu života gdje na povlašteno mjesto izbija profit, probitak, uspjeh po svaku cijenu, želja da se materijalno osigura vlastita budućnost, u opadanju praktičnog vjerničkog života, u teškoj krizi koja pogađa obitelji i obiteljski odgoj, u agresivnoj i beskrupuloznoj težnji da se zaniječe apsolutna istina i na njeno mjesto postavi surogate po mjeri zabludjelog čovjeka. Sažetije rečeno, kriza vrednota ušla je u sve pore ljudskog življenja, čak i u ona područja koja bi trebala biti privilegirano mjesto susreta s Bogom i sa sobom. Ona je poput nepozvanog gosta unišla u ljudske duše i poput opijuma umrtvljuje duhovne moći.
Ova vrsta krize od čovjeka traži zauzetiji osobni angažman i odgovor na vrlo bitni niz pitanja: Zašto živim? Za koga i za što se isplati žrtvovati? Tko ili što me može motivirati da budem dobar i pošten? Što zapravo znači biti dobar i pošten i je li to poželjno? Mogli bismo ovom nizu pitanja nadodati još mnoga, a sva ona nas bez sumnje dovode do nečega što stoji u pozadini svih tih mogućih pitanja, do pitanja smisla. Kriza vrednota ima svoje drugo ime, a ono se zove kriza smisla. Moderni čovjek je sve nesposobniji ostvarivati autentične odnose s drugima, jer mu nedostaje temeljni autentični odnos iz kojeg bi crpio snagu ili inspiraciju za osmišljen život s okusom smisla. Živjeti sa smislom, ono je za čim čovjek duboko čezne, a tako očito previđa i zanemaruje. Živjeti sa smislom podrazumijeva promišljati nad svojim postupcima dovodeći ih u najužu vezu s planom koji je odredio netko umniji i mudriji od čovjeka ili, jednostavnije rečeno, uskladiti vlastiti život s voljom Božjom. Živjeti sa smislom znači priznati Bogu da je on tvorac svega, a sebe, svoje misli i djela uvijek promatrati i propitivati polazeći od tog temeljnog odnosa.
Kada bi ljudi, barem oni koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga tvorca svega, malo više živjeli sa smislom ovaj svijet bi bio barem malo ugodnije mjesto življenja. Kada bi malo više promišljali nad krizom smisla, toliki bi bili na pravom putu pronalaska odgovora na brojna pitanja koja ih muče i od kojih su se dali zarobiti i sputati. Kada bi barem malo više posvješćivali krizu smisla, onda bi bili na dobrom putu izgradnje humanijih društava sa sve manjom prisutnošću egoizma, a sve većom brigom oko općega dobra. Kada bi tako promišljali i živjeli, onda bi savjesnije obavljali povjerenu službu i gledali na svoj posao kao na priliku da na osobnoj razini doprinesem izgradnji boljeg društva i odnosa. Kada bi tako promišljali, onda bi drugoga pored sebe promatrali drukčijim očima. Onda bi u većoj mjeri i sebe vidjeli suodgovornim za nepravdu i nevolju koju jedni drugima nanosimo i trpimo. Na taj način živeći poslali bismo jasnu poruku onima kojima odgovara da se ljudi ne bave bitnim pitanjima, nego da ih jednostavno svim raspoloživim sredstvima pretvore u proizvođače i potrošače, kako bi im sve više umnažali njihovo enormno bogatstvo. Vratolomni razvitak čovječanstva, s jedne strane, nudi privid sretnog i ispunjenog života, olakšavajući čovjeku život i čineći ga lagodnijim, dok s druge strane, šalje jasnu poruku da ono nije garant sreće i da se čovjek ne bi smio prepustiti tom slijepom uzletu nesvjesnom najdublje krize koja pogađa čovjeka i čovječanstvo. Čovjek današnjice živi jedan apsurd. U sve većoj mjeri posjeduje i u isto vrijeme se osjeća sve siromašnijim i nesretnijim. Pred nama, stoga, stalno stoji zahtjev nadvladavati privlačnost i zavodljivost brojnih ponuda, da nam na ljestvici vrednota "biti" uvijek bude iznad onoga vječno zavodljivoga "imati". Na koncu, svaka vrsta krize, ma u kolikoj mjeri u sebi krila opasnost po autentičan ljudski i kršćanski život, jest i prigoda za promišljanje i traženje ispravnoga smjera na putu ljudskog i kršćanskog sazrijevanja.