Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 19. srpnja 2015 Više od ovog autora  |

Učitelj šalje svoje učenike kako bi naučavali i činili djela koja je i on činio. U središtu njihova navještaja stoji Njegov nauk, praćen znakovima ili čudesima i izgonom zlih duhova. Revno vršenje poslanja zahtjevno je za krhko ljudsko tijelo i duh. Znajući to, Isus šalje učenike da otpočinu u osami. Tu i drugdje on pokazuje srce dobroga pastira koje osjeća svoje, suosjeća s njima i brine se za njih. Razboritost kao kraljica svih kreposti resi Isusovo postupanje, ali zato nije osobita bliska mnoštvu koje neprestano slijedi Isusa i apostole ne dopuštajući im da barem nakratko odahnu i priskrbe novu snagu za navještaj.
Isus kao pravi pastir pokazuje nesebičnu ljubav i brigu za učenike, dok narod ispred svega stavlja svoju nevolju i potrebu. Narodu ili svjetini manjka nesebičnosti ili širokogrudnosti. Naviknuti odmah prionuti rješavanju problema, previđaju potrebu onih potrebnijih od njih samih.
Nije, stoga, bez razloga Isus nazvan "čovjekom za druge". Cijeli njegov ovozemaljski život bio je usredotočen na druge i njihove potrebe. Ništa što je činio nije bilo potaknuto vlastitom korišću ili sebičnošću. Kako onda, tako i danas, Isusovo djelovanje nastavlja biti djelovanje za druge, za nas. Kada mu se molimo, činimo to najčešće radi nas samih, imajući od toga osobnu duhovnu korist. Kada slavimo sakramente, opet sebi priskrbljujemo duhovnu snagu i svjetlo za život.
U ničemu što činimo mi nikada ne možemo nadići Božju darežljivost koja nas uvijek i u svemu bezmejrno nadilazi. Bog želi i uživa darivajući. On nam ne želi prigovoriti radi toga, nego nas po svojoj riječi i danas odgaja. On želi da i naš život, po uzoru na njegov, postaje iz dana u dan sve više život za druge, život nesebičnog darivanja ili sebedarja. Jedno od pitanja koje nam pomaže u preispitivanju vlastite savjesti jest: Imam li i ja sažalno srce, srce koje se sagiba nad tuđom bijedom, golotinjom, glađu i siromaštvom? Znam li se ganuti nad tuđom tjelesnom i duhovnom nevoljom i ne ostati po strani, pasivan i indiferentan? Nedavno je europski parlament izglasao poguban zakon po obitelj koji promovira čedoumorstvo ili pobačaj jer su osamdeset i jedan zastupnik ostali suzdržani, po strani, niti za niti protiv. Broj tih zastupnika bio bi sasvim dovoljan da takav zakon ne prođe, ali... Može li se i smije li se biti neutralan kod prevažnih odluka i situacija? Niti vruć niti studen? Ne podsjeća li nas ovo na opomenu iz knjige Otkrivenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. (Otk. 3, 14-15).
Je li moja vjera vidljiva kroz jasno i nedvosmisleno opredjeljenje za Boga ili sam čovjek kompromisa i kod najvažnijih stvari? Ostaje li kod mene sve na dobroj volji i želji ili nastojim da se želja pretoči u konkretno djelo? Mi kršćani kao krštenici imamo istodobno i poslanje- poslani smo i pozvani biti kršćani gdje god jesmo: u obitelji, na poslu, kod druženja, u školi, u igri... Jedan od razloga zbog kojega trpi svaka grana društva leži u činjenici da se vlastito zanimanje sve više shvaća isključivo kao prilika za zaradu, a nedovoljno i kao vlastito poslanje. Barem mi kršćani bismo trebali prednjačiti u takvom shvaćanju svoga života. Ispred bilo kojeg zanimanja stoji zahtjev- biti kršćanin i učiniti da to bude vidljvo u konkretnom djelovanju. Šaljući svoje učenike da malo otpočinu, Isus polaže važnost i na tjelesni odmor. Vrijeme je godišnjih odmora i prigode i za tjelesno opuštanje i osvježenje. Budući smo tjelesno-duhovna bića, nastojmo se povući u osamu svoga srca i odmoriti svoju dušu kako bismo se sveukupno bolje i ugodnije osjećali.