Autor fra Ivan Režić u Homilije na 03. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

Razum nas podsjeća da su uzrok i posljedica u neporecivom odnosu. Svaka posljedica je plod svoga uzroka. Vođeni tom logikom, naviknuti smo zlo koje nas zadesi odmah povezivati s određenim uzrokom ili krivnjom. Slično kao što je to na još izraženiji način bio slučaj kod ljudi Isusovog doba. Moralno zlo jest posljedica moralnog nesklada, ali zlo u vidu nesreće i pogibije ne bi se smjelo izravno tumačiti ovom logikom. Na to nas na osobit način upozorava Isus u evanđelju treće korizmene nedjelje. U njemu nalazimo dva, na prvi pogled, nepovezana dijela. Isus najprije govori o dvjema nezgodama: o konkretnim osobama i tragičnim posljedicama, a nakon toga progovara u prispodobi o neplodnoj smokvi.

Dubinom svoga pogleda gleda u srca svojih sugovornika i odgovara im na pitanja koja se kriju u njima. Prozrijeva njihove misli i upravlja im poticajnu riječ. Svjestan je da čovjek tako često u smrti, a pogotovu tragičnoj, prepoznaje vid očitovanja kazne, osvete ili prokletstva. Isus ne želi ostati na toj razini dijaloga. On ide korak dalje. Za njega smrt, ma kako tragična bila, nije znak prokletstva. U prilog tomu govori nam i Njegova smrt. Smrt najsvetijeg i nejpravednijeg, prezrenog, odbačenog i mučenog do smrti na najokrutniji i najsramotniji način. On, beskrajno pravedan i svet, predao se u smrt da njegova smrt bude pobjeda nad smrću. Stoga, iza bilo koje tragedije, snagom vjere se nazire svjetlo pobjede i utjehe. Nakon njegovog uzlaska na križ i sramotnog poniženja, smrt dobiva sasvim drugačije tumačenje. Ona kao biće zapravo i ne postoji. Smrt je svršetak prolaznog i početak neprolaznog. Isus želi poručiti da prava tragedija znači ne biti duhovno plodan, odnosno biti duhovno mrtav. Živjeti kao da nikada neću umrijeti, a onda umrijeti kao da nikada nisam ni živio. Prava tragedija se sastoji u tomu da promašimo svrhu svog života. Da, vođeni lažnim uvjerenjem o vlastitoj pravednosti, prosuđujemo grešnost i krivnju drugih, a zanemarimo vlasititi iskren i istinit odnos s Bogom. Da, živeći na zemlji, poput besplodne smokve, ne rađamo dobrim plodovima i ne prispijemo u vječno zajedništvo s Ocem. Da nam se to ne bi dogodilo, neophodno je živjeti svoju vjeru u budnosti, prihvaćajući Boga kao jedinu pravu sigurnost i jedinog Životvorca. Onoga s kojim trebamo biti tijesno povezani, kako bi u sebi imali život i njime oživljavali i obasjavali mrtvilo i tamu ovoga svijeta. Njegova nas riječ upozorava na ljudsku krhkost i opominje da se mudro i odgovorno ophodimo s darovanim životom i slobodom. Na jednu od mogućih zamki na putu vjere, upozorava nas i sveti Pavao u svom govoru o izraelcima i njihovu mrmljanju na Boga tijekom hoda pustinjom. Na istom tragu, s pravom se možemo upitati i mi danas: Za koga mi to držimo Boga, ukoliko smo uvjereni da mu imamo razloga za nešto prigovoriti? Ne krije li se iza ovog mogućeg stava svijest da moj Bog nije savršen Bog? Nakon bilo kakve patnje, boli i tragedije i tisuću puta izrečenog upita zašto?- na koje sami ne nalazimo odgovora, pristoji nam ostati u stavu izručenosti i povjerenja u Njega, koji je sama sebe predao za nas i koji nas nikada ne može iznevjeriti. Svojim životom Isus je pokazao bezgraničnu brigu za čovjeka i lice milosrdnog i blagog Oca. Bog ne dolazi ususret čovjeku kako bi ga osudio, nego pozvao na obraćenje i spasio. Iskoristimo ovaj ostatak korizmenog vremena, kako bi u što većoj mjeri bili otvoreni ovom iskustvu, dajući vidljive plodove obraćenja i ljubavi prema Bogu.