Autor fra Ivan Režić u Homilije na 31. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

Na ovaj Veliki dan obasjan svjetlošću koja nema zalaza - na svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova, Događaja nad događajima, zaustavio bih se na trenutak na jednom detalju koji se često postavlja u drugi plan. Kao usputan, ne tako bitan. Na detalju koji se iz nekog možda podsvjesnog motiva ne ističe, a trebao bi. Zaustavio bih se na trenutak na svjedočanstvu nevjerojatne hrabrosti i vjere. Na svjedočanstvu i hrabrosti žene. Često muškarci znaju podcijeniti hrabrost žena. Uprimo pogled vjere, divimo se i zahvaljujmo Bogu na hrabrosti i vjeri žene. Dok je još bila tama, jedna žena ide na grob želeći biti uz svoga Učitelja. Usprkos tome što je On mrtav, u njoj i dalje živi nada.

Odlazak žena na Isusov grob donose svi evanđelisti. Evanđelist Ivan kaže kako se to zbilo rano ujutro tj. u osvit novoga dana ili u zoru novoga dana. To je trenutak kada se dijele dan i noć ili još bolje, kad noć izmiče pred nadolazećim danom. Izraz rano ujutro već nam tumači da je uskrsnuće svjetlo koje je zasjalo u tami svijeta i koje rađa novim životom na mjestu ljudskog umiranja i propadljivosti. No tu je prazan grob kao zagonetka koja traži rješenje za one koji su tome očevici. Za onog drugog učenika se kaže da nakon što je vidio prazan grob i povoje povjerova. Vidje i povjerova. Ova dva glagola izriču na vrlo jednostavan način da su iskustvo i vjera neodvojivo združeni. No, kaže i to da vjera uključuje i čin volje. Sjetimo se samo na trenutak Isusovih riječi: O bezumni i srca spora da vjerujete. Zadnja rečenica evanđelja nam govori da vjera Crkve ne počiva samo na susretu prvih svjedoka s Uskrslim Gospodinom, već i na priznanju da su i smrt i uskrsnuće Isusovo bili predoznačeni u Pismu. Osim na hrabrosti i vjeri žena iz evanđelja, vrijedno je zaustaviti se na znaku ljubavi koji je pokazala Marija Magdalena. Ljubav je potiče da u osvit dana pođe na grob. Od grešnice Bog je svojom milošću učinio novo srce, raskajano i ponizno srce koje ljubi. Žena u evanđelju je žena vjere, nade i ljubavi- triju bogoslovnih kreposti.

Mi nemamo iskustvo uskrsnuća na način kako je to imao Isus, ali mi imamo jedno iskustvo tako nalik iskustvu Marije iz Magdale. Imamo iskustvo uskrsnuća iz grijeha na novi život u milosti Božjoj. Uskrs je iznad svega svetkovina ljubavi i milosti Božje! Boga koji je pobijedio tamu, napuštenost, omalovažavanje, porugu, razapinjanje, bol, grijeh i samu smrt. Uskrs je pobjeda ljubavi nad mržnjom. Uskrs je pobjeda nad smrću. Isus Krist je postao smrt smrti. Iza Isusovog dolaska u ljudsku povijest na zadnjoj stranici vjerničkog života ne postoji interpunkcijski znak točka. Tamo se nalazi samo zarez i nova stranica beskrajno velika, široka i duga, bez kraja. Uskrs, stoga, znači ustati iz svoje sebičnosti, oholosti i samodostatnosti i živjeti u kući Očeve ljubavi i praštanja. U kući Oca koji se nikada ne umara praštajući, kako nam lijepo u svom prvom Angelusu reče papa Franjo. Budući da je Bog ljubav, stalo mu je do ljubavi svoje djece. Kako ga ljubiti? Čineći dobro svojim bližnjima, ljubeći ih kao samoga sebe. Odričući se uvijek iznova grijeha. Živeći izmiren s ljudima, kao što se on izmirio s nama kroz svog jedinorođenog Sina. Ljubim Boga kada se odričem svojeg samoljublja i samovolje i time što ga prihvaćam kao osobu vrijednu povjerenja. Uskrs je neodvojiv od otajstva i stvarnosti križa. Križ je ključ, vrata, put i sjaj istine. Na križu vidimo Brata, Prijatelja i Spasitelja. Tko ga uzme na sebe ne ide u tami, nego ima svjetlost života. Jedini razlog Božjeg uzlaska na križ jest ljubav prema čovjeku. I to ljubav bez mjere! Ljubav očitovana ponajprije kao milosrđe i trpljenje. Nakon Uskrsnuća na Kristovu tijelu ostaju i dalje rane kao trajan podsjetnik ili pečat njegove trpeće ljubavi za nas. Bog Otac trajno osjeća potrebu pokazati nam svoju ljubav i traži od nas da budemo otvoreni za iskustvo te ljubavi! Uskrs nam govori da u vjeri naš via Crucis postaje via Lucis.