“Slušaj, Kajfa! Da ti nešto priznam” – razgovarao je nakon Isusove smrti bivši Veliki svećenik Ana sa svojim zetom, aktualnim Velikim svećenikom Kajfom, koji je čast Velikoga svećenika kupio za velike novce od rimskog namjesnika Grata i na tom položaju ostao punih osamnaest godina te, zapravo, bio samo slijepo oruđe u rukama svoga tasta Ane.

“Ne mogu se oteti dojmu, govorio je Ana, da smo pogriješili i da će nas povijest osuditi. Ti se čudiš i snebivaš. Mi smo imali razloga da tako postupimo. Uostalom, dovitljivom čovjeku nije teško naći razlog kojim će zaslijepiti svjetinu i poslužiti se njezinim razornim nagonima. Ovoga puta to je koristilo i tebi i meni. Ali nećemo li jednoga dana i ti i ja, danas ugledni i moćni, biti okrivljeni da smo ga dali ubiti samo zato jer smo se bojali “Istine”!

 

“A što je istina”? “To je Pilat pitao Nazarećanina, a ja sada pitam tebe. Možeš li ti meni odgovoriti na to pitanje?”, inzistirao je Kajfa.

“Mogu! Mogu, ambiciozni dječače”, rečeAna. I nastavi: “Čini mi se da je “Istina” upravo ovo što smo mi pribili na križ i pokopali, a koja – kao što to uvijek biva – ponovno oživljuje!

Poštovana braćo i sestre! Svakim novim danom, svakim svojim korakom i stopom, svakim svojim nastupom i svakom riječi koju je izgovorio pred prijateljima i neprijateljima Isus se sve više približavao svojoj završnoj drami u Jeruzalemu. Njezin vrhunac, znademo, zbio se je pred dva dana, na Veliki petak, kad je Isus ostavljen od prijatelja i obezvrijeđen od neprijatelja izdahnuo na križu. Slijedio je zatim brzi ukop i tri dana šutnje. Jedni su zbog toga likovali, drugi tugovali; za jedne je to bila trijumfalna pobjeda, a za druge katastrofalan poraz. Prvi se nakon toga veseli vratiše svome poslu, a drugi svome očaju, uvjereni da na koncu svega, ipak, zadnju riječ ima smrt, da su bol i patnja početak i svršetak ljudske sudbine, da zloba i mržnja zauvijek zakapaju i velike ljude i velike ljubavi.

Ali ne bijaše tako. Nakon tri dana grobne šutnje, u ranu zoru, zbio se je događaj čudesne uvjerljivosti i božanske sigurnosti. Nenadani potres zatutnjio je Kalvarijom: pukla je grobna ploča, pobjegli su grobni stražari, prsnuo je pečat Velikog vijeća i Isus je, blistav poput sunca, ustao na novi život. “Istina koja je bila pribijena na križ i pokopana”, da ponovim Anine riječi, “ponovno je oživjela”!

U malo vremena, samo za jednu zoru, situacija se izmijenila: iznenada, neočekivano i munjevito. Onima koji su do tada bili veseli i mislili da su se riješili neugodnog protivnika i konačno trijumfirali – na žalost, a onim tugujićima – na radost. Pjesnik bi rekao: “Tko bi gori, sad je doli, a tko doli, gori ustaje”! Jer, oni koji bijahu uvjereni da su trijumfirali, postadoše sada gorko razočarani, dok oni očajni, oni potišteni i zbunjeni odjednom – na dojavu Marije iz Magdale – skočiše s razvalina svojih nada i kao srna potrčaše prema praznom grobu na Kalvariji gdje nađoše samo “povoje gdje leže i rubac što bijaše na glavi Isusovoj” (Iv, 20, 6-7). U tom uskrsnom svijetlu i kontekstu više ništa nije bilo kao prije. Čak je i grob izgubio na svojoj težini: rasvijetljen sjajem Kristova uskrsnuća, postao je dokazom života. Tama je postala svjedočanstvo svjetla, bol izvor neslućenih radosti, a križ – te dvije poprečne grede namijenjene samo za najokorjelije razbojnike – postade sredstvo otkupljenja i simbol časti na vjekove. Sve je od tog uskrsnog jutra poprimilo drugi smisao i značenje. Bog je preuzeo stvar u svoje ruke i usmjerio povijest drugim smjerom. Započela je nova stvarnost, nova era, novo vrijeme: drukčije, božansko, izvanvremensko i vječno. Kao Bog vječno, kao On uvjerljivo i nepromjenjivo.

Dragi vjernici! Da je Isus uskrsnuo, nemam namjeru dokazivati. Samo ću reći: zar nije dovoljno vidljiva, zar nije toliko snažna i uvjerljiva činjenica da samo živa ljubav može privlačiti milijune. Mrtvi se ne miču, oni su “u miru” i “ne pamti ih više ni mjesto njihovo” (Ps 103). A On – uskrsli Gospodin – koji je sišao u carstvo smrti, raskinuo smrtne okove i odložio grobne povoje ustade iz groba te – uz radosno klicanje i hvalospjeve: Christus vincit, Christus regnat, Christus(solus) Christus imperat: Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist (samo) Krist caruje – ide pred svojima “tamo gdje je cvjetna strana Galileje” (Uskrsna posljednica). I raste u srcima svojih vjernika: onih koji u njega povjerovaše onda i onih koji mu vjeruju danas. Raste kao uskrsna radost, raste kao nada, kao sigurnost i kao snaga. Zbog njega, smrt više nije mora: ta moćna vladarica izgubila je bitku s onim koji postade njezin pobjednik i gospodar; šeol više nije beznadno mjesto i carstvo mrtvih u koje se samo ulazi i nikada više ne izlazi; nije to ni bol, ni patnja, ni tuga, ni očaj, nikakvo bunilo ni crnilo, jer od uskrsne zore ništa nas više ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu. Zaista ništa više! Jer njegovim uskrsnućem naprosto je riješena najteža i najmučnija zagonetka čovječanstva pred kojom je svaka ljudska filozofija nemoćna. Njegovim uskrsnućem dana je utjeha svima koji trpe i ispružena ruka svima koji se pitaju što će s njima biti i čija će ih ruka na kraju života prihvatiti. Njegovim uskrsnućem dana je nada umirućima i snaga živima; zajamčena je istina da nijedna plemenita težnja našega srca neće biti uzaludna. Ukratko, jasno i sažeto: u uskrslom Kristu Gospodinu prepoznajemo Boga koji čovjeku donosi sreću!

Ali ne zaboravimo i drugu stranu medalje, jer sreća je i trnjem okićena. Hoću reći: Krist je do uskrsne zore doživio razna iskušenja i udare. Na njegovom životnom putu stajali su dragi prijatelji i budni neprijatelji. Doživio je mnoge pohvale, poput one “blago utrobi koja te nosila i prsima koje sisisao” ali i mnoge podvale, laži i stupice. Na Cvjetnicu su mu oduševljeno klicali “Hosana, Sinu Davidovu” a samo nekoliko dana iza toga besramno urlali “raspni, raspni ga” i na križ (ad crucem) poslali. On, koji grijeha nije učinio, koji je prošao ovom zemljom čineći samo dobro, na kraju postade jeftiniji od Barabe! Takva, eto, bijaše životna staza Sina Božjega.

Nije li ta Isusova staza često i naša staza? Nije li taj njegov put i naš put, njegova istina i naša istina, njegova sudbina i naša sudbina? Od prvog udaha do posljednjeg izdaha dug je put. Dopustite da vas nešto upitam: tko od vas nije imao iskustvo da je “kao Isus” samo ljubav sijao, a tuđu ljubomoru žeo? Tko od vas nije osjećao da je pred Bogom “kao Isus čist”, a svu nečist i sve blato ovoga svijeta na sebe skupio? Tko nije doživio da je u srcu, u duši i savjesti svojoj “kao Isus nevin”, a svako zlo na svoj račun čuo? Ma, tko od vas nije “kao Isus” samo dobro želio i činio, a omalovažavanje i svoj “Veliki petak” proživio? I svoju pravednost a tuđu nepravdu, svoju dobrotu a tuđu zloću, svoju istinu a tuđu laž, svoju iskrenost a tuđu dvoličnost bezbroj puta istrpio pa i suzom isplakao? Tko od nas ne nosi takve rane i ožiljke? Da, braćo moja i sestre, sreća je, kao i ruža, trnjem okićena!

Ali, dopustite mi kazati i ovo: koliko god taj put bio takav kakav jest, učenik – a svi smo mi ovdje Isusovi učenici – ne smije izabrati drugi put. Veliki petak jest muka i jest tragedija. Velika muka i velika tragedija. Ali nije kraj! Nije kraj, jer iza toga slijedi neizostavni trenutak uskrsnuća na život posve nov, posve drukčiji, božanski i vječni. To nije slutnja, to nije nada, nije nagađanje i priželjkivanje. Braćo i sestre, to je sigurnost velika kao Bog. Za koga? Samo za one koji ne pristupaju Kristu kao problemu, nego kao Onome koji daje život. A Krist koji daje život nije ideja, nije san, nije pitanje nego Bogočovjek koji se je rodio, koji je trpio, koji je umro i od mrtvih uskrsno (resurrexit a mortuis) te živi među svojima neusporedivo bliže, jače i prisnije od bilo kojeg prijatelja.

Dragi narode Božji, narode vjernički, narode hrvatski! Dragi moji Imoćani! Burkala su se nad Imotskom krajinom vremena i događaji. Izmijenile su se nad njom razne krune i vladari. Svi su samo uzimali i pljačkali, cijepali, trgali i otimali. Nikada povijest ovoga kraja i podneblja nije bila laka i bezbrižna. Naprotiv! Uvijek je bila mučna, teška i nepredvidljiva; uvijek između ponora i pomora. Ako u goru vuci, ako u polje Turci – ostala je uzrečica iz prošlih vremena. Ali, ni Turci, ni vuci, ni ponori, ni pomori, ni bolesti, ni pošasti, ničije zle zamisli, ni brojni pritisci nisu nas mogli rastaviti od ljubavi Božje u prošlosti. Dapače, samo s Božjom pomoći sve smo to preživjeli i opstali. Danas su druge okolnosti. Danas živimo u civiliziranom, ali vrlo složenom vremenu, zastrašujuće složenom, zastrašujuće opakom. Premda civilizirano i uljuđeno, “surovo je ovo vrijeme, ljudi zli; vlada opći nespokoj” (M. Perković – Thompson). Živimo zimu i živimo jad: društveni, etički, medijski, politički i gospodarski jad koji nismo zaslužili. Živimo vrijeme u kojem “đavao kao ričući lav – kako kaže sv. Petar – obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pet 5, 8). Ali, bez obzira na sve: ako budemo imali vjere, ako ne izgubimo vjeru, ja se ne bojim za budućnost Imotske krajine. Ne bojim se ni za sudbinu Hrvatske.

Stoga bih na kraju ponovio riječi starozavjetnog psalmiste koji je pred Bogom molio i jamčio: “Neka mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ikada” (Ps 137). Hajdemo, hajdemo malo parafrazirati te riječi i kazati: Neka mi se jezik za nepce prilijepi, ako zaboravim Crkvu u kojoj sam kršten i vjeru u kojoj sam odgojen; ako zaboravim narod kojemu pripadam i zemlju na kojoj živim. Ti i ja, moj narod, ima predivna Plitvička jezera i slapove Krke. Zašto bi mi slapovi Niagare bili bliži? Ti i ja, moj narod, ima predivno more i otoke. Zašto bi mi otočići na Adi Ciganliji bili draži? Ne, nikada! I nipošto! Neka mi se jezik za nepce prilijepi, ako ja tebe, zemljo moja, ikada zaboravim i drugu od tebe više zavolim!

I hajdemo još nešto: hajdemo u Imotu! Ispod neba plavoga smjestila se Imota. Ovaj kamen, ovo polje, što se ljube, što se bore; što se trude da se spoje: to je moje, to je tvoje! Ova predivna jezera, epsko Crveno i lirsko Modro, ta ljepotica, ponornica i hraniteljica Vrljika; te jame, spilje i škripi; ta brdska poljca, ponikve i doci; te kultne gomile, vjekovni hrasti i stećci; i svi ilirski, rimski i starohrvatski ostaci; to sve, srcu tako drago i s njime se vjenčalo: to je moje, to je tvoje! To je Imota u koju smo došli, to je zemlja na koju smo stali; gdje smo cvali, gdje smo rasli i stasali, rađali se i umirali. Tu su zemlju nama krali, otimali: “veli”, mali. “Na njojzi je – rekao bi pjesnik – sto tragova, udaraca i uvreda, na njojzi je sto znakova” (V. Nazor, Zvonimirova lađa). Al’ je naša. I najdraža. Imota: od Boga nam dana!

Blažene uspomene, papa Ivan Pavao II. jednom je s bolom zavapio: “Europo, pronađi svoju dušu!” Tu papinu želju patriotski bih proširio i u tom duhu rekao: Imotska krajino, čuvaj i sačuvaj svoju dušu! Budi svoja! Gorda i ponosna, a ne slaba, jadna i puzava! O čovječe moj imotski, narode moj hrvatski, budi svoj! Skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj! Od prvog udaha do posljednjeg izdaha, od izvora do izbora, budi svoj! Dragi Imoćani, poštujmo tuđe, držimo se svoga: krv nas povezuje i vjera u Boga!

Na današnji dan ja vam, dragi Imoćani, nemam više što reći. Neka uskrsli Krist uvijek bude vaša radost, vaša nada i vaša snaga. Neka uvijek bude naš imotski znamen! I navijeke naš sveti hrvatski sreća, vaše demo šujuće opakome složenom, zastrasujuće opakom. “Amen”!

Dr. fra Željko Tolić