Autor fra Ivan Režić u Homilije na 24. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

Riječ Božja je poput ogledala u kojem smo se pozvani ogledati. Evanđelje nedjelje Muke Gospodnje ili Cvjetnice nudi nam mnoštvo likova u kojima se možemo prepoznati. Pri ulasku u Jeruzalem Isusu kliče mnoštvo, sterući predanj cvijeće i maslinove grančice kao izraz poštovanja i dobrodošlice. Mnoštvo slavi slavni Isusov ulazak u Jeruzalem. Ovdje možemo postaviti pitanje: Zašto mnoštvo to čini? Koji im je motiv da na tako veličanstven način dočekuju Isusa iz Nazareta? Začuđuje još više činjenica da Isus dolazi jašući na magaretu, praćen skupinom neobičnih sljedbenika, a ne jašući kao vojskovođa okružen naoružanim vojnicima. Očito je da mnoštvo koje ga dočekuje nema pravilnu predodžbu o tome tko je Isus i onoga što će domalo uslijediti. Mnoštvo uvijek nudi pomoć u prikrivanju pojedinca i njegovih pravih očekivanja i stavova. Mnoštvo- to sam ja i obratno.

No, pravi motiv Isusovog ulaska u Jeruzalem zna Isus. On dolazi tamo jer je prispio njegov čas. Po dolasku blaguje Pashu jer je svom dušom čeznuo blagovati ju sa svojim učenicima, ostaviti im primjer riječi i još više svjedočanstvo predanja. Želio je da Pasha koju će blagovati ostane trajan spomen i sakrament sebedarne ljubavi. Čeznuo je, nadalje, poučiti svoje učenike da se prava veličina pokazuje kroz služenje, a ne kroz vladanje i nadmetanje. Potkrepa činjenici da se nije okružio gotovim svecima vidljiva je kroz primjer apostolskog poglavice Petra. Isus ne zamjera i ne osuđuje izdaju, nego nudi priliku za novi početak onomu tko to želi. On gleda u čovjeku ono što će vođen njegovom milošću postići, a ne na golu ljudsku slabost i krhkost. Isusov pristup čovjeku je tako različit od našeg ljudskog pristupa. Njegova ljubav i respekt prema ljudskoj slobodi ostali su jednaki i prema izdajniku Judi. U liku Pilata, susrećemo se sa izdajom vlastitog uvjerenja i nedovoljnom hrabrošću oko zauzimanja oko obrane nevinog. Pored zdravih očiju rimski namjesnik radije želi ostati slijep, kako ne bi riskirao svoju budućnost i karijeru. U tom smislu potpuno se suobličio sa stavom onih koji su mu poslali i doveli Isusa. Sa stavom Heroda, farizeja i pismoznancima, koji u ime tobožnje istine potpisuju osudu pravoj Istini. U takvoj situaciji, pravi razbojnik Baraba, poslužio je kako bi Isus bio ubrojen među zlikovce. Kakav neočekivan rasplet za Barabu? Nakon opranih ruku i bičevanja, opet susrećemo mnoštvo koje više ne kliče Isusu kao Mesiji, nego ga pogrđuje, ismijava i prati do Golgote kao i dvojicu razbojnika. Doduše, tu je Šimun Cirenac te sažalne žene koje plaču nad Isusom. U tami ljudske oholosti, osude i beznađa nađe se i poneko srce koje supati s nevinim i potlačenim. Takvi su poput svjetionika koji obasjavaju mrklinu koju je čovjek uzrokovao svojom odvojenošću od Svjetla. Isus prikovan na križ moli za svoje progonitelje i čuje bolni vapaj razbojnika koji mu se utječe i biva spašen. Tama, nastala po svoj zemlji i hramska zavjesa razdrijeta po sredini govore onima koji su spremni vidjeti i progledati očima vjere. Satnik i narod okupljeni na brdu Lubanja vraćaju se kućama raskajana srca. Isusa domalo polažu u grob. Tama se iznenada povlači pred Zorom koja nema zalaza. Lukin motiv prikaza događaja Isusovog ulaska u Jeruzalem, bio je upravo, da ga predstavi kao prvi korak ka Isusovu uznesenju u nebesku slavu. Stoga, ključ u kojem treba čitati Evanđelje, jest upravo događaj Uskrsnuća. Posvjedočen od strane apostola i vidljiv kroz iskustvo i svjedočanstvo Crkve.