Autor fra Ivan Režić u Homilije na 27. listopada 2013 Više od ovog autora  |

Svakodnevno, na širem i užem društvenom planu, svjedoci smo ljudske pristranosti nauštrb pravednosti i istine. Onoga koji želi živjeti istinitim životom duboko pogađa nepravda i zaštita zločinaca i učinjenog zla.

Preko mudroga Siraha, Bog šalje utjehu ugroženima, obespravljenima, nepravedno odbačenima i osuđenima. Čitamo ondje da je Gospodin sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Uvod i ključ razumijevanja evanđeoskog ulomka po Luki nalazi se u istom odlomku iz Knjige Sirahove, izražen u sljedećoj misli: Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. Čitamo u ovonedjeljnom evanđeoskom ulomku kako Isus nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče prispodobu o dvojici ljudi koji uziđoše u hram na molitvu. Tamo nisu navedena njihova imena, već njihov društveni položaj.

Prvi je farizej, oličenje pobožna i bogobojazna života, a drugi carinik, javni grešnik vrijedan prezira. Prvi za sadržaj molitve ima samohvalu i samouzvisivanje, dok onaj drugi ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Isus hvali molitvu carinika i njegov ponizni stav pred Bogom. Nije porekao kako je farizej doista obdržavao besprijekorno sve propise iz Mojsijeva zakona. Negov problem je u stavu koji je zauzeo prema Bogu. On nema ispravan odnos s Bogom i živi od uvjerenja da će mu besprijekorno izvršavanje Zakona priskrbiti spasenje. On ne prihvaća Jahvu kao osobu, nego kao suca koji će mu dati ono što je zaslužio svojim revnim obdržavanjem propisa. Spasenje za njega nije dar, nego prije svega zasluga. Ne živi u iskrenosti i nema snage susresti se sa samim sobom. Njegovo srce je, stoga, toliko udaljeno od čovjeka koliko i od Boga. Zato iznosi tuđe mane, krivo prosuđuje, osuđuje druge te na koncu odlazi iz hrama nedotaknut Božjom milošću i nepromijenjen. Za razliku od njega, carinik je svjestan svog pravog stanja. Svjestan je svoje zataje i da između njega i Boga stoji jaz grijeha i izdaje. No, dovoljno je ponizan i iskren da zna gdje treba potražiti izbavljenje. Jasno mu je da je potreban životnog zaokreta i promjene u odnosu prema Bogu, kao preduvjeta ispravnog odnosa prema čovjeku.

Prispodoba koju nam Isus govori uči nas da je iskrenost prema Bogu put ka istinitom žiovotu. Ne njegov cilj, nego put! Carinik iz prispodobe je na dobrom putu iskrenosti koji ga sigurno vodi do istinita i dosljedna života. Drugo, čemu nas uči Božja riječ, jest, da se ne vrijedi uspoređivati s drugim, nego se u iskrenom i poniznom stavu valja svakodnevno uspoređivati sa samim sobom. Sa sobom od jučer, prekjučer, od prije godinu ili dvije godine. To je pravi put kojim nam je hoditi kako bi svakim danim bili barem za dlaku bolji. U stavu farizeja i carinika nalazimo dva molitvena stava, neispravan i ispravan. Neka nam carinikov molitveni stav bude primjer da naša molitva prije svega bude zahvala Bogu za sva dobra, ponizni čin klanjanja njegovoj Uzvišenosti, hvala njegovoj Dobroti i prošnja za najveći dar, dar vjere. Na taj način i mi ćemo na koncu svoga života moći, skupa sa svetim Pavlom reći: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!