Autor fra Ivan Režić u Homilije na 10. studenog 2013 Više od ovog autora  |

U bitnome određeni vlastitim kategorijama promišljanja nad tajnovitošću života i svekolikih pojavnosti, pred čovjekom stoji izbor: do kraja vjerovati u snagu uma ili ostaviti prostor za nedokučivo unutar ovostranoga i vjerovati u novost onostranoga.

Ove nedjelje, Božja riječ pred nas stavlja najvažnije otajstvo kršćanstva, vjeru u uskrsnuće. Riječ je o temelju na kojemu počiva cjelokupno kršćanstvo i kršćanin. Zadivljuje snaga pouzdanje sedmorice braće makabejaca, njihova vjera u Boga i vječni život u trenucima strašne muke i trpljenja. I psalmist ispovijeda istu vjeru i uvjeren kliče: Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje. Sveti pisac vjeruje da se oči sklopljene tjelesnom smrću otvaraju za vječno gledanje Božje neprolazne miline. Da je istinska vjera vidljiva u konkretnim djelima ispovijedanja, uči nas ovako sveti Pavao:Sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! (...) A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj. Nepregledne čete svetih ispovjedalaca i svjedoka vjere utisnulo je neizbrisivi trag vjernosti kojim je i nama hoditi. Njihov nas primjer poučava i potiče da se još više otvaramo Božjem milosnom djelovanju, kako bi naše riječ i djela bili snažniji od mržnje i zla. Ljubav je najmoćnije oružje protiv zala koja nam svakodnevno dolaze ususret. Križ, znak i simbol pobjede nad grijehom i zlom, uči nas kolika je snaga ljubavi. Bog se uspinje na drvo križa kako bi nas uzvisio. Za sve naše nevjere i izdaje on odgovara predanjem u grešne ruke svojih mučitelja. Po svojoj muci, smrti i uskrsnuću nas otkupljuje i daruje nam vječnost. Svoju neizmjernu moć, Bog pokazuje kroz vlastitu nemoć. Grijehom okužen i zarobljen čovjek prima Božji cjelov koji ga ozdravlja i čini novim i neumrlim stvorenjem. Vjera u uskrsnuće je življeno uvjerenje u neprolaznost te ljubavi. Ljubav, tako često u našoj riječi prisutna, a u životu odsutna, sjeća nas na put kojem nam se uvijek iznova vraćati. Put ljubavi- čiste, nesebične i sebedarne, nepogrešivo nas vodi ka uskrsnuću. Jednom započeti život s Bogom ovdje i sada, s onu stranu se samo nastavlja u svojoj punini. Stoga bi naš pogled vjere trebao biti svakodnevno upravljen prema neprolaznoj novosti kojoj smo svakim danom sve bliže. Ne bi smjeli, poput saduceja iz evanđeoskog ulomka, sve oholo propitivati i mjeriti isključivo kroz ograničene i nesavršene kategorije. Na pitanja na koja ovdje i sada ne nalazimo odgovor, treba dopustiti da odgovori onaj koji nas je stvorio i otkupio. Naš najbolji odgovor na pitanja pred kojima razum može samo zamuknuti, jest odgovor ustrajnog povjerenja. Tako čine dobri i poučljivi učenici. Svi drugi, iako običnilonci, željeli bi biti veći od svoga Lončara. Isus, odgovarajući saducejima, jednostavno potvrđuje ono što im je još Mojsije naviještao. Ne upinje se i ne uznemirava, nego blago i uvjereno tvrdi da njegov Otac nije Bog mrtvih, nego živih. Bog je onaj koji daruje život i čini nas neumrlima! Na to nas podsjeća svako slavljenje Euharistije, gdje oltar ima biti shvaćen žrtvenikom na kojem se posadašnjuje pashalno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Mjesto smrti, po vjeri i snazi uskrsnuća, postaje za nas izvorom preobražavajuće životne snage. I sakramenat Pomirenja nam daje iskusiti uskrsnu snagu pobjede nad grijehom i smrću. Samo tko ljubi, uistinu spoznaje, uči nas sveti Toma Akvinac. Malo prije svoje smrti, on je imao mistično iskustvo, tek mali doživljaj Božje ljubavi, zbog kojeg je povikao, dok ga je veličala cijela Europa: Sve ono što sam napisao samo je slama! Jednostavni čin ljubavi zavrjeđuje život vječni.