Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 31. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Drevne pretkršćanske kulture i civilizacije imale su kao bitnu sastavnicu svoga života i transcendentalnu komponentu. U svakodnevnom ophođenju s prirodom s kojom su živjeli i suživjeli se, samo se od sebe rađalo pitanje: Tko je stvoritelj svega što jest? Ni našim starima, koji su većinom živjeli u ruralnijim područjima, pitanje transcendencije nije zadavalo probleme koji se sve češće susreću danas u urbanijim, naprednijim i suvremenijim područjima čovjekova življenja. Jer priroda im je bila prvi medij komunikacije transcendentnog. Sve s čim su se svakodnevno susretali upućivalo ih je na nekoga izvan njih samih. Nisu dovodili sebe u odnos prema stvorenom na način stvoritelja ili prauzroka. Izravan susret i suživot čovjeka s biljnim i životinjskim svijetom i različitim atmosferskim prilikama pobuđivao je u njima osjećaje ushita, čuđenja, zahvalnosti, straha i strahopoštovanja. Sve potrebno za život, uključivo i samu sposobnost rada, smatrali su ničim zasluženim darom.

Za razliku od "ruralnog čovjeka" i njegovoga shvaćanja transcendentnog, danas se susrećemo s jednim veoma zanimljivim fenomenom. Današnji, sve urbaniji tip čovjeka postao je u sve većoj mjeri i stvaratelj čijim se velebnim djelima i izumima doista treba diviti. No, u isto vrijeme, taj "urbani genije", iz dana u dan postaje sve nepismeniji u otčitavanju i prepoznavanju Božjega čudesnoga djela u svemu što ga okružuje i u odvijanju svih nevjerojatno uređenih procesa u čovjeku i izvan njega. Taj urbani graditelj i stvaratelj u sve većoj mjeri se počinje diviti isključivo djelima vlastitih ruku, zaboravljajući sve više na prauzrok svega.

Događa se očiti apsurd da se sve naprednije i usavršenije biće u isto vrijeme u sve manjoj mjeri pita o smislu svega što postoji i o smislu svoga života. Stječe se dojam da je današnji čovjek odustao od traženja odgovora na najbitnija životna pitanja, istodobno uvjeren da je na njih pronašao zadovoljavajući odgovor. I tako jedno malo stvoreno biće malo po malo se promeće u biće samodostatnosti i samoobožavanja. Dok istodobno, ponizni tražitelji istine žele probuditi iz dubokoga sna tog "urbanog narcisa" dovikujući mu da napokon počne tragati za najdubljim odgovorima na pitanja koja je potisnuo unutar sebe i da u tom traganju ipak uzme u obzir i praizvor svega što postoji te čudesnost, ljepotu, sklad i svrhovitost stvorenoga, nastalog ipak bez čovjekovog udjela.