Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 23. rujna 2013 Više od ovog autora  |

Vrijeme u kojem živimo vrvi kritikama. Na svakom koraku, u dnevnim novinama, na internet portalima i drugdje, iz sasvim banalnih komentara izviru nebrojene kritike. Zanimljivo je zastati nad kritikama i pokušati uočiti njihov motiv. Gdje se krije povod ili motiv kritike? Jer kritika je tek izvanjska pojava često skrivenih i zakamufliranih motiva iz kojih proizlazi. Ali isto tako ona može proizići iz nepoznavanja, iz tendencioznog odgoja i obrazovanja ili jednostavno iz čistoga bunta prema svemu. Naravno ne treba niti podsjećati i isticati da kritika svojom učestalošću daleko nadvisuje samokritiku. Zapravo su rijetki slučajevi samokritike.

Bilo bi manjkavo govoriti o kritici, a ne navesti barem neki primjer vidljiv u svakodnevici. Uvijek iznova ostajem zatečen kritikom koja se upućuje na adresu Crkve i «crkvenih ljudi». Da se razumijemo, ne mislim da se tu nema što kritizirati. Manje se kritiziraju «obični vjernici», vjerojatno ne razmatrani kao pravi adresat, a ponekada možda promatrani kao «sitna riba». Treba reći kako su u svojoj žučljivoj kritici najglasniji oni koji su se u svom životu odrekli ozbiljnog moralnog nastojanja. To su pristalice neke, nazovimo je «etičke linije», koja s jedne strane ima neizmjerno suosjećanje za ugrožene i napuštene životinje, dok s druge strane, na učestalu pojavu čedomorstva ne reagira ni treptajem oka. Čudno i teško protumačivo etičko ponašanje!? No vratimo se kritici usmjerenoj prema Crkvi i «crkvenjacima». Bilo bi zanimljivo pokušati doći do pravog uzroka i motiva te kritike. Veoma zanimljiva hipoteza u vezi ovoga glasi: vrlo je vjerojatno da iza kritike usmjerenoj prema rečenoj Instituciji ne stoji želja za njenom promjenom i boljitkom, nego protest protiv njenog nauka, kojega se i da hoće, ne može i ne smije odreći. Ako je to istina, onda takva kritika nema svoju opravdanost, jer nije vođena ispravnim motivima. Kritika koja se u isti trenutak ne odnosi i na život pojedinca koji ju izriče i koja ne ide za boljitkom onoga tko je njen subjekt nema svoju opravdanost. Ona je izraz tobožnje zauzetosti za dobrom koja hrani istomišljenike i podgrijava rušilačku retoriku. Oni koji ju tako često izriču traže bilo kakav povod ili priliku koja može poslužiti kao podloga novoj kritici i tako ponavljaju unedogled. Pravo na kritiku ima samo onaj tko ima ispravan uvid u situaciju i dobru izgrađujuću ili konstruktivnu namjeru, a ne onaj koji kreće u kritiku potaknut neznanjem, odbojnošću, pa čak i mržnjom prema onomu koga kritizira. Moglo bi se evanđeoski pojednostavljeno reći da drugoga najbolje razumije onaj koji je vođen dobrom namjerom- ljubavlju i brigom za drugoga. Takav je onda u svojoj kritici istodobno samokritičan i vođen željom za boljitkom na osobnom i zajedničkom planu. Kritika takvog čovjeka najprije je usmjerena prema samom sebi, a tek onda prema negativnoj pojavi koju kritizira. Takva kritika nikada ne osuđuje, već pokušava razumjeti pozadinu onoga što kritizira i uvijek štiti ljudsku osobu i njeno dostojanstvo. Kritika u kojoj drugoga prihvaćam kao svoga bližnjega, razlikuje se od kritike koja u drugome vidi svoga nepopravljivog neistomišljenika i neprijatelja. Mi ljudi slušamo i poštujemo onoga kod koga prepoznajemo iskrene i dobre namjere, jer to je znak da nas takav voli, prihvaća i da mu je stalo do našeg dobra.