Autor fra Ivan Režić u Homilije na 28. srpnja 2013 Više od ovog autora  |

Dijeleći svoju svakodnevicu s Učiteljem, Isusovi učenici su uočili njegovo svakodnevno skrovito povlačenje u molitvu i sami zaželjeli da ih u tome pouči. Kao pobožni Židovi i prije su odlazili u sinagoge i molili se, ali ipak žele biti poučeni kako moliti. Njihova želja nije rođena sasvim slučajno, ona je proizišla iz otkrića vrijednosti i važnosti molitve. Uvidjeli su povezanost između Isusovog života i njegova povlačenja u osamu.

Prije svega, Isus im predstavlja Oca, a to hoće reći da ih želi poučiti ispravnom stavu sinovstva. Jednako kao što je Duh Sveti pratio Isusov duhovni rast u svijesti sinovstva, na isti način on to čini i u životima Isusovih sljedbenika. Duh Sveti, kao sveza ljubavi između Oca i Sina, uvodi nas u intimni i osobni odnos s Ocem. Taj isti Otac je Otac svih, bez razlika koje tako često postavlja čovjek u svojoj sebičnosti i uskogrudnosti. On želi univerzalno bratstvo u ljubavi i međusobnom nepatvorenom prihvaćanju u kojem će svetost njegova imena biti navještana i veličana nastojanjem oko svetosti života. U središtu Isusovog navještaja je Kraljevstvo Očevo započeto ovdje i sada, a koje ima dosegnuti puninu kada svaka vlast i sila budu podložene njegovoj vlasti. Kao pravi Otac, naš Bog zna da je nama zemnim bićima potreban kruh svagdanji, ali nas želi poučiti da molimo za kruh dostatni i da taj isti kruh dijelimo i s drugima. Jer, nemamo pravo reći Oče naš, ako i naš kruh ne postane kruhom našim. Ova prošnja, ujedno nas podsjeća od koga nam dolazi sve što imamo, a u čemu smo suradnici i sustvaraoci. U prošnji za oproštenjem grijeha daje nam se uputa kako se postaviti prema onima koji su potrebni našeg oproštenja. Bog nam je na tom putu nikada dostižan uzor i putokaz koji ne bi nikako smjeli zanemariti. Oslobođenje i uvijek novi početak koji nam daruje Otac nebeski ne smijemo uskratiti jedni drugima! U kraćoj verziji Molitve Gospodnje, na koncu stoji prošnja: I ne uvedi nas u napast! Kod tumačenja ove prošnje valja biti jako oprezan kako je ne bi krivo protumačili i pridali Bogu osobinu uvođenja u napast koja nikako ne može biti njemu svojstvena. Ona ima biti protumačena u smislu: Ne dopusti nam da, iz vlastite slabosti i pod djelovanjem Sotone, upadnemo u napast i budemo kušani preko svojih sila. Isto tako, kad upadnemo u napast da ne ustrajemo u zlu, već da se ponovno njemu obratimo i vratimo.

Molitva Gospodnja nam ne želi sugerirati kako moliti, nego što moliti. U njoj nam se ne nudi forma, nego sadržaj koji bi trebao oblikovati našu molitvu. Vidjeli smo da prve dvije prošnje oblikuju naš odnos s Bogom, dok preostale tri se tiču naših međusobnih i u isto vrijeme međuosobnih odnosa: našega kruha, grijeha i praštanja i zaštite od zla kojoj stremi naša slabost i ranjivost. No, uza sve rečeno, današnji evanđeoski ulomak nam donosi i dodatak u vidu priče o bezočnom molitelju. Kroz nju Isus želi još jednom podsjetiti svoje učenike da je naš Bog pravi Otac pozoran na naše potrebe i prošnje. Uz to, on potiče apostole na ustrajnost u molitvi. Evo nam prve i temeljne osobine koja treba resiti našu molitvu. Ustrajnost, pak, nije niti ugodna niti laka, ali drugog puta nema. Mi ljudi naviknuti smo sve poteškoće i probleme riješiti u što kraćem roku i što je moguće efektnije. No, ukoliko isti stav prenesemo i u molitveni život, tada smo u opasnosti pomisliti da Bog ne sluša i ne uslišava naše molitve. Mnogi od nas nakon isustva bezuspješne molitve malo pomalo zanemare molitvu i na taj način izgube temeljno usmjerenje i oslonac svog života. Mudrost i vjernička zrelost se očituje u nepokolebljivom povjerenju u nevidljivu, ali uvijek prisutnu nazočnost Očevu u svakoj situaciji života. Neka nas na tom putu potiče Isusov primjer i snaga njegova Duha, primjer njegove i naše majke Marije te brojnih svetaca i živućih uzora koji su u svom životu svjedočili i svjedoče ustrajnost u molitvi kao temelj duhovnog života.