Autor fra Ivan Režić u Homilije na 09. rujna 2012 Više od ovog autora  |

Preko osjetila čovjek upoznaje i kuša svijet u kojem živi. Ona mu služe kako bi po njima bolje raspoznavao različite stvarnosti života. Sve ono što na taj način uoči i raspozna onda može i izreći, u čemu mu na poseban način služi sposobnost govora. No, što i kako može izreći čovjek koji zbog gluhoće nema dostatno razvijenu sposobnost govora? Takvom čovjeku zaista ostaje vrlo mala mogućnost komuniciranja i samoizricanja i može se reći da je umnogome osiromašen. Isto tako prijeti opasnost da ga se zbog njegova defekta marginalizira i omalovaži.

Upravo takvog čovjeka nalazimo pred Isusom u današnjem evanđeoskom ulomku. I kao i uvijek Isus svjedocima zabranjuje da ikome kazuju o onome što su vidjeli, ali te njegove riječi ne nailaze na plodno tlo. Isusova zabrana ide za tim da se spriječi krivo tumačenje znaka koji on čini. Isus traži da čovjek uđe u dubinu znaka a ne da ostane tek na površini. Jer on je došao učiniti mnogo više od pojedinog čuda kroz koje se očituje njegova spasiteljska moć. Isus se u svom djelovanju najprije sućutno usredotočuje na konkretnog čovjeka, a tek potom na ono što uzrokuje trpljenje. Nakon što odvodi gluhog mucavca od znatiželjnih pogleda upravlja pogled u nebo i izgovara spasonosnu riječ „Effata!"- ili u prijevodu „Otvori se!" Gestom upravljanja pogleda k nebu Isus jasno želi pokazati odakle dolazi spasonosna moć izlječenja. Njegovo djelovanje uvijek je u uskoj vezi s Ocem i njegovom snagom.

Među nama u svijetu žive osobe s različitim nedostatcima. Počevši od urođenih tjelesnih nedostataka pa sve do različitih duševnih poremećaja. Isto tako i nezdrava i agresivna sredina od sasvim zdravih ljudi može učiniti nezdrave i odbačene pojedince. Svi takvi potrebni su sućutne ljubavi i prihvaćanja. Može se reći da naš odnos prema osobama kojima je potrebna posebna pažnja i pokazuje kolika je i kakva je naša kršćanska ljubav. U našoj svijesti, u susretu s onima kojima na bilo koji način možemo pomoći, treba biti prisutna misao da je naš bližnji onaj koji je u bilo kojoj potrebi.

Ukoliko ovo zaboravimo izlažemo se opasnosti da postanemo duhovni mucavci i na koncu duhovni slijepci. Upravo duhovna budnost, koju hrane molitva i sakramenti, pomažu nam kao nenadomjestiv lijek za našu svakodnevicu. Jer i potpuno psihofizički zdrava osoba može istodobno biti duhovni njemak. A to je tek prava žalost. Da nam se to ne bi dogodilo svakodnevno se povlačimo u osamu srca i osluškujmo Božji glas u molitvi, čitanju i slušanju Božje riječi i slavljenju sakramenata. Na taj način živeći imat ćemo pozorno uho za potrebne i naša riječ imat će snagu i toplinu da otkrabljuje led i s najtvrdokornijih srdaca.