Autor fra Ivan Režić u Homilije na 02. rujna 2012 Više od ovog autora  |

Božju riječ današnje nedjelje nije potrebno mnogo tumačiti jer ona tumači samu sebe. Pred njom čovjek ostaje bez riječi jer Božja riječ i traži više od same ljudske riječi. Ona traži odjelotvorenje te iste riječi u konkretnim prilikama u kojima se živi. Ako se Božja riječ promatra tek izvana onda prijeti opasnost da postanemo njeni vršitelji samo vanjskim znakovima i gestama bez da uđemo u njenu dubinu i bogatstvo a time i zahtjevnost. Farizeji obdržavaju Božju riječ izvana usredotočujući se na formu, dok im njen sadržaj izmiče.

Drže da obdržavajući propise dolaze u posjed spasenja. Oni su uvjerenja da spasenje postiže „vršitelj" Zakona. No taj isti vršitelj previđa da motiv vršenja mora biti predanost iz ljubavi i zahvalnosti za dar spasenja a ne samo izvanjsko podlaganje propisima bez ljubavi. U prošlu nedjelju slušali smo Isusa koga zbog „tvrde besjede" napušta znatan dio dotadašnjih učenika, nakon čega pita one najbliže nasljedovatelje: „Da i vi možda ne kanite otići?" Iz njegovog provokativnog pitanja se vidi da on nikoga ne želi prisiliti da ide za njim. On silno cijeni najveći Božji dar čovjeku- ljudsku mogućnost izbora ili slobodu. Nigdje u Novom zavjetu ne možemo pronaći nijedan redak u kojem Isus prisiljava nekoga da promijeni svoj život ili da ide za njim. Zato je tako izravan i oštar kad polemizira sa farizejima i pismoznancima, jer kod njih se u pozadini nastojanja izvanjskog vršenja Zakona jasno nazire stav prisile koju onda nameću i drugima. Na njih bi se vrlo dobro mogla primijeniti jedna mudra izreka koja glasi: „Ne čine dobra djela čovjeka dobrim, već dobar čovjek čini dobra djela. "Ako čovjek poklekne pred zabludom da je dovoljno vršiti Božju riječ izvana onda se oslobađa teškog zahtjeva da radi na samom sebi i na svom odnosu prema Bogu i ljudima. Ukoliko se prihvati životni stav „daj Bogu ono što mu pripada i dalje živi kako ti se prohtije", onda se ne stiže dalje od hvastanja nad bogatom obiteljskom kršćanskom tradicijom i potvrdom o uredno „obavljenim" sakramentima. Ukoliko Božja riječ ne prožima cio čovjekov život sa svim odnosima unutar njega, s motivom darivanja u ljubavi i želje da se Bogu dade čast i hvala, onda se sami svrstavamo na stranu farizeja i pismoznanaca koji se zadovoljavaju tek izvanjskim vršenjem Zakona. Isus traži od svojih učenika da budu ne samo slušatelji nego i vršitelji njegove riječi i da uvijek budno paze na svoje srce koje je izvor ljubavi ali i svih zala i prljavština. Bog ljubi vesela darivatelja.