Autor fra Ivan Režić u Homilije na 29. ožujka 2018 Više od ovog autora  |

Naše nam iskustvo govori da postoje trenuci u životu u kojima je potrebno staviti po strani i vlastito uvjerenje i kategorije promišljanja, kako bismo bili kadri razumijeti i unići u značenje određene novosti. Petru se događa nešto posve neočekivano što širi horizont njegova promišljanja i duha i što će postupno dovesti do promjene njegova mentaliteta i životnoga stava. Petrova zbunjenost je zapravo uvjet razumijevanja Kristove geste pranja nogu. Učitelj, Mesija se saginje pred grešnim čovjekom koji će ga domalo zanijekati. Petar će pravo shvatiti dubinu i novost Isusova čina po križu, a osobito kada se obuče u silu odozgor, po primanju Duha Svetoga. Bog se razvlašćuje i snizuje pred čovjekom darujući mu samoga sebe. To pokazuje Božju kenozu. Bog u nijednom smislu nije ovisan o čovjeku, ali ga čista i neproračunata ljubav nuka da mu pokaže koliko ga ljubi. U Božjoj je naravi da uvijek izlazi iz sebe i daruje se čovjeku. U konačnici što Bog prima od nas? Što Bog traži od nas doli otvoreno srce kako bismo ga primili?

Osim toga, dodirivanje i pranje nogu izraz je duboke intime i bliskosti (Marija Magdalena pere noge Isusu i otire ih svojom kosom pokazujući mu duboko poštovanje i bliskost). Bog u Isusu Kristu želi svakomu od nas objaviti da nam je bliži od nas samih, jer mi ne ljubimo sebe u mjeri u kojoj nas ljubi Bog. Svakomu od nas želi reći da nije došao radi pravednika, nego radi potrebnih njegovoga milosrđa i oslobođenja od jarma grijeha i svakoga oblika žalosti i nepravde. Isus i nama želi svakodnevno “prati noge” kako bi nas poučio u čemu se sastoji veličina: biti velik znači priznati se potrebnim Božjeg saginjanja nad našom bijedom i našom čestom nespremnošću na ljubav. Isusova ljubav prema nama izražena u gesti pranja nogu predstavlja obvezu za nas da i mi jedni drugima služimo u ljubavi. Zato je velik onaj koji i drugomu dopušta da ponekada pokaže i slabost, ne osuđujući ga, već prihvaćajući ga s ljubavlju. Naši međuljudski odnosi govore o razini prihvaćanja Božje logike ophođenja s čovjekom. Naši svakodnevni odnosi su i prilika da upoznamo Boga i njegovu ljubav, upravo po bližnjima u obitelji i izvan nje. Ako ne preuzmemo rizik iskoraka prema čovjeku u potrebi, na koji način ćemo iskusiti što je to darivanje? Ako sve ostane na razini tipičnog izgovora „Imam volju pomoći“, a zapravo ništa ne činim, onda takva vjera biva zatvorena u sebe i besplodna. Ne postoji drugi put do Boga doli puta ljubavi, a ljubav nije samo lijepi ugodni osjećaj, već napor uzvraćanja i na zlo dobrom. Upravo to podrazumijeva “odložiti haljine” uvjerenja u vlastitu neporočnost te samodostatnosti i oholosti kojom se prekriva istina o sebi i dati životu višu dimenziju, onu evanđeosku.