Autor fra Ivan Režić u Homilije na 16. ožujka 2014 Više od ovog autora  |

Ukoliko ljudski život promatramo tek naizvan, vidjet ćemo da je on po mnogo čemu monoton i pomalo dosadan. Svaki dan imamo, više ili manje, jednake ili barem slične obveze, susrete i odnose. Malo toga nas pozitivno iznenađuje i uistinu razveseljuje. Uza sve svakidašnje obveze i zahtjeve, bivamo već od ranog jutra obasipani nebrojenim negativnim vijestima putem medija. U toj monotonije života i općoj zagušenosti izvana, osjećamo nasušno potrebu za tihim i blagotvornim trenucima tišine u traganju za smislom i novom životnom snagom i inspiracijom.

Isus, duboko svjestan neodgodive potrebe povezanosti s Ocem uzlazi na Goru, kamo sobom vodi istu trojicu učenika koji će biti svjedoci njegove agonije u Maslinskom vrtu. Iz stanja opće ljudske neshvaćenosti i neprihvaćenosti, Isus traži spasonosnu Očevu blizinu, utjehu, snagu i svjetlo. Uzašavši na brdo, Isus se pokazuje pred učenicima preobražen. Lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo. Uz njega se pojavljuju dvojica. Jedan je Mojsije, vođa i izbavitelj Izabranog naroda i zakonodavac. Drugi je Ilija, prvi u redu proroka. Skupa predstavljaju Zakon i proroke. No, sav Zakon i proroci smjeraju na svoje ispunjenje u osobi upravo Preobraženog. On je punina Objave. S njim nastupa novost odnosa čovječanstva s Ocem. Ovaj događaj na još jasniji način govori učenicima tko je Isus. Govori im da je on jedini sigurni put k Ocu, iako će se domalo tijekom suđenja i Muke doimati potpuno promašen i uzaludan. Da je Isus Put, Istina i Život, potvrđuje i Očev glas: Ovo je sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte! Ugoda boravka u slavi i iznenadni glas djeluju zadivljujuće i istodobno zastrašujuće na učenike.

Znamo da je događaj preobraženja prethodio Isusovu ulasku u Jeruzalem i njegovoj osudi, pregorkoj Muci i smrti. Ovaj evanđeosku tekst stavljen je pred nas u svetom vremenu pripreme na proslavu Uskrsa, da nas osnaži i prosvijetli u svim našim tamama i na križnim putevima. U monotonoj i zahtjevnoj svakodnevici i vrevi različitih glasova, potrebni su nam povlašteni trenuci povlačenja i susreta Ocem. Potreban nam je uspon na brdo preobraženja da nas osnaži za ustrajni hod u vjeri. Potrebni smo svjetla da osvijetli put našoj nozi i snage i poniznosti da se ustanemo kad posrnemo. Evanđelje nas i danas podsjeća da ne zadržavamo previše svoj pogled na vlastitoj bijedi, slabosti i padovima, nego da ga upravimo ka Isusovu preobraženju, koje je slika onoga što i nas očekuje. Monotonija, patnja i nevolje nemaju konačnu riječ. To nam je pokazao Isus u zoru Uskrsnog jutra. Stoga se otvorimo snazi preobraženja, kako bismo pročišćeni i preobraženi unijeli tu istu uskrsnu snagu i u naše svekolike odnose.