Autor fra Ivan Macut u Razmišljanja na 18. veljače 2013 Više od ovog autora  |

Ničiji život nije ravan put popločan ružama. Svatko poznaje trpljenja, padove, stranputice. Svatko zna da ono što je prošao, nije još sve ono što ga na životnom putu čeka. Može biti i gore. Na prvi pogled i vjernik i nevjernik u istoj su situaciji: patnja je tu, prisutna je i samo vreba trenutak da nas dohvati i da nas ne pusti. Tuga, osamljenost, suze, bol... samo su neke zajedničke crte svim ljudima svih vremena. Nitko nije izuzet niti se treba tome nadati. Vjerovati kako će netko proći neokrznut, može samo onaj koji nije priseban.

Različiti su uzroci patnje: bolest, gubitak voljene osobe, ostavljenost, uvrede, itd. Svima je njima zajedničko to da osobu duboko diraju i svaki na svoj način ranjavaju. Vjerujem da nitko nije isti nakon što doživi i proživi iskustvo duboke unutarnje patnje. Ona mijenja čovjeka. Ona ga pročišćava i čini ga barem malo sposobnijim i jačim za novi nalet patnje i boli. No, nikada se nije moguće dovoljno pripremiti: ona uvijek pronađe put da čovjeka ponovno rani, da mu zada bol. Nije isto kad nas uvijedi netko koga volimo, netko do koga nam je stalo, ili neki stranac ili prolaznik na našem životnom putu. I jedno i drugo boli, ali ne istom jačinom i toga smo duboko svjesni. Što je veća ljubav prema nekoj osobi, to je veća i patnja i bol koju nam ta osoba može nanijeti. I što više volimo neku osobu, to se duže oporavljamo od nanesenih uvreda i patnji. Smrt neke bliske osobe boli nas više od smrti neke osobe koju smo samo površno poznavali. Iako su i vjernik i nevjernik na prvi pogled u istoj situaciji, ipak je to samo površno. Vjernik ima onoga koji je patio prije njega i koji, vjerujemo, pati zajedno s njim. Taj netko jest naš Gospodin Isus Krist.
Nalazimo zapisano u Ivanovom evanđelju kako je i Isus plakao. Isus je plakao i kao čovjek i kao Bog. Plakao je za svojim prijateljem Lazarom. Nije se skrivao. Pred svima je zaplakao i tako dao svjedočanstvo ljubavi. Današnja kultura zabave ne dopušta čovjeku da javno bude tužan i uplakan. Potrebno je uvijek biti nasmijan i veseo. Isus nam pokazuje kako nije sramota zaplakati, pa i pred strancima, pred onima koji nas ne poznaju.
Duhovna pjesma Stvoreni za nebo započinje riječima: „Očima koje su plakale puno jasniji je svijet..." Doista, pogled iz očiju koje su plakale čovjeku daju jednu drukčiju i dublju sliku svijeta i čovjeka. Iskustvo duboke tuge i suza daje čovjeku, kao malo toga, mogućnost da na jedan iskreniji i ponizniji način vidi drugoga čovjeka i da suosjeća s njime.
Isusov zaplakani pogled nije bio kraj. Kraj je uskrsnuće. Isus je oživio Lazara i pokazao nam kako nas ipak čeka bolje sutra, kako nas čeka uskrsnuće. Uskrsnuće se ne odnosi samo na dar novoga života na koncu vremena. Uskrsnuće se događa uvijek kada ustanemo i, noseći svoj svakodnevni križ, idemo za Isusom. I kad nam bude teško, kad budemo plakali, sjetimo se: i Isus je plakao...