Autor fra Ivan Macut u Homilije na 16. lipnja 2013 Više od ovog autora  |

Od najranijih dana čovječanstva ljudi su se pitali na koji način mogu zadovoljiti bogove koje su svojim ponašanjem povrijedili ili kojima su nanijeli nepravdu svojim zlim djelima. Ovo pitanje o pružanju zadovoljštine za grijehe koje je čovjek počinio proteže se tijekom cijele ljudske povijesti pa je tako i danas često prisutno u životu praktičnih kršćana. Tako se vjernici pitaju: što je potrebno učiniti kako bi se Boga umilostivilo, tj. na koji se način opravdati pred Bogom? Je li potrebno činiti pokoru, dobra djela, davati milostinju, trapiti svoje tijelo...? Vjerujem kako je pitanje zadovoljštine za grijehe i danas ono na koje kršćani traže ispravan odgovor te upravo zbog toga Pavlova Poslanica Galaćanima od neizmjerne nam je pomoći i daje nam pravi odgovor na ovo nimalo lagano pitanje.

Isus Krist, koji je središte naše vjere, utjelovio se kako bi nam na konačan i potpuni način objavio Boga – Oca. Isusov život, a na poseban način njegova muka, smrt i uskrsnuće, najveći su izraz Božje ljubavi prema palom čovjeku i u tom pashalnom otajstvu Sin Božji otkupljuje čovjeka, „plaća“ za njegove grijehe te mu otvara vrata raja. Ono što je porušeno u Adamu, Krist obnavlja na savršen način. Upravo zbog činjenice da je Krist podnio jednu savršenu i neponovljivu žrtvu za grijehe cijeloga svijeta, mi smo na potpun i savršen način otkupljeni i ucijepljeni u Božje otajstvo.

Što to konkretno za nas vjernike znači? Znači ono što nam sv. Pavao piše u Poslanici Galaćanima, a čiji smo odlomak upravo pročitali: „Braćo, znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona nego vjerom u Isusa Krista.“ (Gal 2, 16) Dakle, mi kao vjernici ne trebamo činiti dobra djela kako bi nam se Bog smilovao i kako bi nas spasio. To je na savršen i potpun način za nas učinio Sin Božji – Isus Krist. Mi ne možemo ništa nadodati njegovoj muci i otkupiteljskom djelu spasnja jer je to Isus Krist učinio jednom, i to na savršen način za cijelo čovječanstvo. Ukoliko mislimo da ćemo svojim dobrim djelima biti Bogu draži ili da će nas Bog zbog toga spasiti, varamo se. Braćo i sestre, kršćani čine dobra djela iz ljubavi prema Bogu, iz ljubavi prema onome koji je svoj život položio za nas i otkupio nas od vječne smrti; kršćani čine dobra djela iz ljubavi prema bratu čovjeku. Ako mislimo kako sami sebe možemo opravdati, sv. Pavao kaže: „Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.“ (Gal 2, 12) Nemojmo se zavaravati i misliti kako možemo sami sebe spasiti. Krist nas je spasio i mi upravo iz vjere u tu stvarnost činimo sve što je u našoj moći kako bismo bili bolji, kako bismo pomogli bratu čovjeku koji je u potrebi.

Braćo i sestre, u evanđelju koje smo čuli imamo lijep primjer kako vjera opravdaje. Isus vrlo jasno naposljetku kaže ženi: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“ (Lk 8, 3) Potrebno je primijetiti kako Isus ne hvali ovu ženu zbog toga što mu je suzama oprala noge, što ih je cjelivala i pomazala ih pomašću, nego zbog toga što je vjerovala da se pred njom nalazi Sin Božji koji joj jedini može oprostiti grijehe. Učinila je to jer zna da je Isus ne osuđuje, već je svojom riječju može izvesti (i to i čini) iz stanja grijeha u slobodu koju jedino Bog može dati. Dakle, njezina vjera u Krista prethodi djelima te njezina djela proizlaze iz vjere u Isusa. Upravo taj čin ove žene iz evanđelja treba i nama danas biti primjer na koji način se kao kršćani trebamo ponašati. Istina je da se stablo po plodovima poznaje, kako i sam Isus kaže na jednom drugom mjestu u evanđelju. Nije potrebno da ustima javno naglašavamo i proglašavamo svoju vjeru u Boga jer će se ona vidjeti po našim plodovima. Ako donosimo loše plodove (činimo loša djela), očito je da nam nedostaje vjere. Ako pak činimo dobra djela, ona trebaju biti, s jedne strane, izraz naše vjere u Boga, a s druge strane, izraz naše zahvalnosti za sve ono što je Bog po svome Sinu učinio za nas i naše spasenje. U ovom duhu potrebno je razumjeti i riječi sv. Jakova koji piše u svojoj poslanici: „Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.“ Dobra djela izraz su naše vjere, ona pokazuju kako doista vjerujemo u Boga koji nas je spasio.

Braćo i sestre, današnja nas novozavjetna čitanja žele potaknuti da bdijemo nad svojim životom i da dobro promotrimo koja djela činimo te zbog čega ih činimo. Nije dovoljno ako činimo dobra djela kako bismo se spasili jer, kako smo već rekli, Bog nas je u svome Sinu otkupio i spasio. Dobra djela koja su usmjerena prema našim bližnjima činimo iz ljubavi i iz zahvalnosti prema Bogu, kao što je to učinila i ona žena u evanđelju. Ukoliko u našem životu prevladavaju loša djela, potrebno je stati i upitati se: vjerujem li ja doista u Boga? Vjerujem li doista u Isusa Krista koji me spasio? Nije moguće da u našem životu prevladavaju zla djela i da u isto vrijeme vjerujemo u Boga. Tko vjeruje u Boga, kod njega prevladavaju dobri plodovi, dakle, dobra djela. Istina je, također, da su u našem životu ponekad prisutna i loša djela jer se još uvijek nalazimo u ovom svijetu koji je obilježen istočnim grijehom, kojim smo i sami obilježeni samim time što smo dio ljudskog roda, a grješnosti svijeta doprinosimo i svojim osobnim grijesima. Stoga, dokle god živimo u ovom svijetu, bit će u nama borba između dobra i zla, između starog i novog čovjeka, ali s vjerom u Isusa Krista i jedino s njim možemo na koncu biti dionici pobjede koju je Krist u svojoj smrti i uskrsnuću već izvojevao.

Neka nam današnja svetopisamska čitanja budu poticaj da produbimo svoju vjeru u Isusa Krista i da iz ljubavi prema njemu činimo još više dobrih djela prema bratu čovjeku. Amen.