Autor fra Ivan Macut u Homilije na 28. listopada 2012 Više od ovog autora  |

Riječ Božja trebala bi biti sastavni dio života svakog praktičnog vjernika. Ona bi trebala, s jedne strane, biti Riječ koja nam pokazuje kako živjeti, te s druge, putokaz na našem životnom putu. Međutim, ponekad nam se može dogoditi da nam se evanđeoski tekst učini toliko udaljen od našeg svakodnevnog života kao da nam nema što reći. Vjerujem da se to dogodilo mnogim vjernicima koji su pročitali evanđelje koje nam Crkva stavlja kao duhovnu hranu za ovu 30-tu nedjelju kroz crkvenu godinu.
Jednostavno rečeno: evanđelje govori o slijepcu kojega je Isus, na temelju njegove vjere, ozdravio od teške bolesti. Možemo se s pravom upitati: a gdje smo tu mi? Koja je poruka za nas danas? Ako nismo pogođeni nekom teškom bolesti, teško je povezati ovaj događaj sa našim osobnim životom. Međutim, meditirajući nad ovim evanđeoskim događajem, vjerujem da svatko može izvući poruku.

Koja bi bila poruka ovog evanđeoskog ulomka? Ponajprije, bolestan čovjek, koliko god bio bolestan, ne treba očajavati te se s vjerom treba pouzdati u Boga. Koliko god mu drugi govorili da mu nema pomoći, treba vjerovati da je Bogu sve moguće. Uvijek kad nas ili naše bližnje, rodbinu ili prijatelje zadesi bolest, pogotovo teže naravi, trebali bismo se sjetiti ovog evanđeoskog lika Bartimeja i njegove ustrajne molitve i vjere da ga Bog čuje (unatoč tome što su ga drugi ušutkivali!).
Nadalje, zanimljivo je primjetiti kako Isus preko drugih zove slijepca da dođe k njemu: «Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!"» Isus traži od svojih sunarodnjaka, a i od nas danas, suradnju. Moramo biti oni koji ćemo Isusov poziv kojim poziva sve ljude k sebi, prenijeti, bilo po svijetu, bilo na svom radnom mjestu, bilo u obitelji. Mi smo oni koji smo pozvani biti prenositelji Isusove poruke: pozvati druge i uputiti ih k Učitelju. Nismo mi sami sebe poslali. Isus nas šalje. Mi smo posrednici poruke. Radosna poruka nije naša, ona je Gospodinova. Osim toga, i mi smo od drugih ljudi primili Riječ Božju. Na krštenju smo primili klicu vjere. Slušajući druge, pogotovo svećenike, dok su nam naviještali Evanđelje i mi smo polako primali i prihvaćali Isusovu poruku. Potrebno je da, kao i ovaj siromah, čvrsto povjerujemo i stalno hodimo za Gospodinom, jer vjera nije nešto što je trenutačno. Ona treba prožimati cijeli naš život: i kad nam je dobro i kad nam je loše, kad smo radosni i kad smo tužni.
Evanđelist nam kaže kako su učenici izvršili Isusovu poruku te da su ovog bolesnog čovjeka sokolili da ide k Isusu. Očito je kako evanđelist želi naglasiti kako Isusov učenik treba biti onaj koji će radosno i uvjerljivo poticati druge da dođu k Učitelju. Nije dovoljno da sam ja sa Gospodinom, da sam u njegovoj milosti. Potrebno je učiniti sve što je u našoj moći da i drugi dođu u Gospodinovu blizinu. Zato bismo trebali biti pozorni na koji način Isusov poziv prenosimo drugima. Može nam se dogoditi da smo ponekad kao biblijski lik Jona koji je bio žalostan što je Gospodin pomogao Ninivljanima. Kršćanin se raduje sa radosnima i plače sa zaplakanima. Ukoliko smo žalosni zbog tuđeg uspjeha, zbog toga što nekomu dobro ide u životu, daleko smo od evanđeoske poruke.
Stoga, neka nam evanđeoska poruka bude poticaj da u ovoj Godini vjere doista svoju vjeru bolje upoznamo i uvijek svjedočimo. Amen.