Autor fra Ivan Macut u Uzori vjere na 22. studenog 2012 Više od ovog autora  |

Sv. Cecilija, zaštitnica glazbenika, pjesnika i slijepih, prema nekim spisima rođena je u Rimu i to početkom 3. stoljeća. Roditelji su joj bili pogani te su je udali za plemenitog mladića Valerijana, koji je također bio poganin. Cecilija, upoznavši kršćansku vjeru i postavši kršćankom, privoli i svoga muža da postane kršćanin. Tako su zajedno svjedočili Isusovo ime pred poganima. Osim toga, brinuli su se za udovice i siročad te sahranjivali kršćanske mučenike u katakombama u Rimu. Budući da nisu htjeli žrtvovati poganskim bogovima, oboje su predani mučiteljima da ih ubiju. Prije smrti Cecilija je svoje bogatstvo i imanje predala siromasima. Prema nekim starim izvještajima Cecilija je mučeništvo podnijela u Rimu, a postoje određene indicije da se to dogodilo na Siciliji. Svakako, Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu Kriptu papa. Kasnije je njezino tijelo prenešeno u kriptu bazilike na Trastavereu u Rimu.

Smatralo se da je Cecilija za svoga života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da ona može svirati na svakom glazbalu. Ona je izumila orgulje i posvetila ih za bogoslužje. Zato se Cecilija časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, pjevajući ili svirajući, a posebna su joj oznaka crkvene orgulje.
Sveta Cecilija spada u dugi niz kršćana s početka kršćanstva koji su svoj život nesebično i hrabro žrtvovali za Isusa Krista i prenošenje evanđeoske poruke. Nije se obeshrabrila niti kad su joj prijetili niti kad su je mučili. Međutim, posebnost je ove svetice u tome što je ona, prema predaji, imala nevjerojatan glazbeni dar te ga je stavila u službu Bogu.

Kršćani danas trebaju staviti svetu Ceciliju sebi za uzor. Ona je zaštitnica svih onih koji u crkvi pjevajući slave Boga. Stoga nije toliko bitno kako pjevamo, imamo li ili nemamo glazbeni talent, jesmo li u crkvenom zboru ili nismo, nego da kao kršćani svi zajedno u bogoslužju svoj glas i svoju pjesmu usmjeravamo prema Bogu, da slavimo i hvalimo Boga. Crkvena je glazba napisana upravo iz tog razloga: da pjesmom slavimo Boga! Njezin smisao, dakle, nije da se zabavljamo dok svećenik na oltaru obavlja bogoslužje, niti da popunimo prazni prostor u slavlju. Crkvena glazba ima svoje vrlo precizno mjesto u liturgiji i ne smije se dogoditi da izađe iz tog okvira jer tada postaje svrhom samoj sebi. Nažalost, zna se dogoditi da crkveni zborovi ili pojedinci u njima pjevajući u bogoslužju ističu sebe, žele da ih se čuje i da ih drugi hvale. To je ljudska slabost kojoj u bogoslužju nema mjesta. Ne smije se dogoditi da pjevajući želimo svrnuti pogled drugih od Boga prema sebi. Cilj je našeg pjevanja da pomognemo drugima da slušajući pjesmu ili pjevajući s nama uzdignu svoje srce i svoju pamet prema Bogu. Ukoliko postoji neki drugi cilj, onda više ne pjevamo na slavu Božju, nego na svoju.
Stara izreka kaže: tko pjeva, dvostruko moli. Zato kao kršćani koji u crkvu dolaze na misu i zajedničku molitvu, nemojmo se bojati zapjevati zajedno s onima koji možda pjevaju bolje od nas. Pjevajući pjesme u liturgiji činimo ono što je i naš Gospodin Isus Krist činio: pjevao psalme Bogu na slavu. Neka i naše pjevanje pomogne nama i drugima oko nas da uzdignemo svoje srce i pamet prema Bogu te ga tako svi zajedno slavimo i hvalimo.