Autor fra Ivan Macut u Uzori vjere na 06. prosinca 2012 Više od ovog autora  |

Sv. Nikola rođen je u Maloj Aziji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji nisu mogli imati djece. Nakon dugih molitava od Boga su izmolili dijete kojemu su dali ime Nikola. Budući da su mu roditelji brzo umrli, mali Nikola ostaje sam. Kao mladić postaje svećenik. Nakon određenog vremena postaje biskup Mire. Prema nekim starim zapisima činio je čudesa. Jednom je zgodom smirio uzburkano more te je zato postao zaštitnik mornara. Osim toga, ozdravio je dijete kojem je zapela riblja kost u grlu pa ga se naziva i zaštitnikom djece.
Umro je 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Naime, njegovi su zemni ostatci kasnije preneseni u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.

Sv. Nikola danas je poznat kao onaj koji daruje djecu. Taj običaj ima svoje početke u legendi koja kaže kako je u blizini svečeve kuće živio čovjek koji je nekad bio bogat, ali je izgubio carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje su se mogle udati, ali im nije mogao dati miraz. Nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri. One su se pomolile Bogu da ih izbavi od toga zla te spasi njihovu čast i poštenje.
Sv. Nikola doznao je za tu odluku nesavjesnog oca pa je uzeo vrećicu, napunio je zlatnicima, umotao u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubacio zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se kad je ujutro našao novac. Vidjevši kako je svota dovoljna da časno uda jednu kćer, opremio ju je i dao joj miraz. To se dogodi i po drugi put za drugu kćer. Priča ima dva kraja:
A kad je i to bilo gotovo, imao je osjećaj da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao. I baš kad je sv. Nikola ubacio svoj dar za najmlađu kćer, skočio je otac, stignuo neznanca i prepoznao u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju da šuti, sretni je otac to razglasio po cijelom mjestu.
Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka pa se popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih i zbog toga događaja imamo stavljanje poklona u čarape ili čizmice.

Vjerujem kako će mnogi roditelji i ove godine za sv. Nikolu darivati svoju djecu. To je lijep običaj i ne bi ga trebalo prekidati. Ipak, potrebno je da roditelji svoju djecu nauče darivanju i dijeljenju. Svako je dijete sretno kada primi poklon. Ipak, trebalo bi se još više radovati kad ono samo može pokloniti nekome nešto, kad se, ako je potrebno, odriče nečega svoga i usrećuje drugoga. Na taj način učimo djecu kako je blaženije davati nego primati (Dj 20,35), tj. učimo ih od malih nogu da nisu sami na svijetu, nego da postoje i drugi ljudi kojima je potrebno pomagati i činiti dobro.
Neka nam i ovaj blagdan sv. Nikole bude prigoda da svoju djecu obdarimo onim najvažnijim, a to je roditeljskom ljubavlju i prihvaćanjem.