Autor fra Ivan Macut u Homilije na 04. prosinca 2011 Više od ovog autora  |

Crkva nam danas stavlja pred oči lik Ivana Krstitelja i to kao onoga koji živi u pustinji, hrani se skakavcima i divljim medom te propovijeda skori dolazak Kraljevstva Božjega. Ivan poziva ljude da se obrate Bogu, da ostave svoj grešan život jer je Kraljevstvo Božje blizu te najavljuje dolazak Sina Božjega.

Ivan propovijeda u pustinji. Nije bez razloga izabrao pustinju. Sigurno je da bi ga više ljudi čulo da je išao u Jeruzalem i da je propovijedao po okolnim naseljenim mjestima, nego li što ga je moglo čuti u pustinji. Pustinja je neprijateljska po život čovjeka, ali Ivan izabire pustinju zbog drugog razloga. Naime, pustinja je u povijesti izraelskog naroda, kojemu pripada i Ivan, odigrala značajnu ulogu. Narod je morao proći kroz pustinju da bi ušao u Obećanu zemlju. Četrdeset je godina trajalo to putovanje. Narod se grijehom odvojio od Boga te je bilo potrebno čišćenje, katarza, da bi mogao ući u Zemlju koju je Bog obećao Abrahamu. Hod od četrdeset godina kroz pustinju bio je dovoljno dug da narod konačno spozna svoj grijeh, da se za njega pokaje i ponovno upoznavši Boga obrati.

Značaj pustinje za Izraelski narod nalazi se i u tome što je Bog upravo u pustinji, u podnožju brda Sinaja, sklopio savez sa svojim Izabranim narodom. Nadalje, u pustinji je Bog po prvi put u povijesti objavio svoje ime Mojsiju: Ja sam onaj koji jesam, onaj koji sam prisutan.

Pustinja je mjesto gdje postoje vrlo loši uvjeti za život, teško se u takvom ambijentu preživljava. Ona je mjesto čišćenja, mjesto pokore za grijehe. Ona je mjesto na kojem se čovjek može uistinu susresti sa samim sobom i svojim stranputicama, jer nema ničega što bi mu odvlačilo pogled duha, što bi ga zavodilo da sam sebe ne upozna i spozna da mu je potrebna promjena u vlastitom životu. Upravo zbog toga Ivan izabire pustinju.

Čuli smo u evanđelju da Ivan živi i propovijeda u pustinji te da je k njemu hrlio Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Njegov glas nadaleko se čuo. Svi su hitali čuti tog neobičnog propovijednika, onoga tko je propovijedao o posljednjim vremenima. Čak su i farizeji i saduceji dolazili primiti od Ivana krštenje da ne bi i oni propali. Svi koji su ga slušali mogli su razumjeti sadržaj njegovih riječi, koje su ih duboko dirale.

Međutim, Ivan, iako za njega Isus kaže da nije ustao veći od žene, zna da nije on onaj koji je poslan od Boga, da nije on Sin, već da je on samo glas koji viče u pustinji, da je on samo onaj koji upućuje i pokazuje na Onoga koji je već došao, ali se još nije očitovao svijetu. Ivan mu nije dostojan zavezati ni remenja na obući. Ivan krsti vodom, a Isus će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Mesija o kojemu Ivan govori jest Isus Krist, jest onaj koji je donio Kraljevstvo Božje na zemlju. Ivan kao glas viče da se ljudi obrate te da ne propuste priliku dobiti oproštenje grijeha, koje će donijeti i koje može dati samo Bog, samo Sin Božji.

Bogu ništa ne možemo sakriti, ne možemo ga prevariti. On dobro zna kakvi smo te kakvi se pravimo pred ljudima, stavljajući različite „maske", kako nam ne bi prigovarali i možda osudili. Već nas prorok Izaija upozorava: na njemu će biti duh Gospodnji, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi ubogima i sud prav izricati bijednima na zemlji. Šibom svojom ošinut će silnika, a dahom usta svojih ubiti bezbožnika. Potrebno je, braćo i sestre, povući se u nutrinu, u svoju pustinju i tu potražiti odgovor na ona pitanja koja nas muče, odgovoriti samom sebi na pitanje kakvi smo zapravo i što je sve potrebno promijeniti u mom životu da bi uistinu mogao krenuti putem iskrenog obraćenja.

Gospodin je već došao da bi s nama trajno ostao, no On će i ponovno doći u svoj svojoj slavi. Vrijeme je da se trgnemo oda sna i napokon počnemo donositi plodove obraćenja. To je ono što Bog od nas traži u ovo vrijeme dok se priravljamo za proslavu njegova Rođenja, jer on je darivatelj života za kojim tako čeznemo! Stoga mu otvorimo vrata svoga srca da nam daruje samoga sebe i tada ćemo imati sve!

fra Ivan Macut