Autor fra Ivan Macut u Homilije na 22. lipnja 2014 Više od ovog autora  |

Braćo i sestre, današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Mateju, a koji smo upravo čuli i još uvijek odzvanja u našim ušima, u sebi sadrži dvije vrlo važne riječi, a koje nam žele prenijeti poruku današnjeg Isusovog evanđelja. Ove dvije riječi glase: strah i priznati se. Naime, Isus u evađelju kaže: Ne bojte se ljudi. (...) Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Te malo dalje nastavlja: Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.

Svi mi, braćo i sestre, poznajemo strah, osjetili smo ga nebrojeno puta u svom životu. Strah nas, zapravo, štiti jer se u strahu čovjek priprema na najgore, priprema se za obranu u slučaju eventualnog napada te je sve, na koncu, stavljeno u službu obrane života. Možemo reći kako je strah sastavni dio našega života i on nam pomaže da preživimo u ovom svijetu u kojem se krije nebrojeno mnogo opasnosti koje nas svakodnevno ugrožavaju ili nas mogu ugroziti. Isus u evanđeoskom odlomku govori o strahu od ljudi i o strahu od onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu ili o Bogu. Kako shvatiti ove Isusove riječi?

S jedne strane, Isus govori da se vjernik ne smije bojati drugih ljudi koji nam prijete ili nam ugrožavaju život zbog toga što vjerujemo u Krista, što idemo u crkvu, što se ne stidimo javno očitovati kao vjernici. Krist zna vrlo dobro, a na koncu i sam je iskusio napade, da će uvijek biti onih koji će se protiviti njemu i svima onima koji u njega vjeruju. Isus je znao da će postati znak osporavan i da će njegovi učenici morati trpjeti, ne zbog toga što su nešto loše učinili, nekome zlo nanijeli ili bilo što drugo što bi drugog čovjeka ugrožavalo, nego samo zbog toga što su Isusovi učenici. Možda nam se čini da je to bilo izraženo u početku kada se Crkva rađala. Međutim, kako je nedavno i papa rekao, danas postoji više kršćanskih mučenika i onih koji su progonjeni samo zato što su kršćani, nego u počecima Crkve i kršćanstva.

Nažalost, braćo i sestre, mnogi su i danas u XXI. stoljeću koji trpe i koji su ubijani samo zato što su kršteni i što vjeruju u Krista. Potrebno si je posvjestiti ovu činjenicu te moliti za sve one koji su u kušnji i koji trpe progone i ubojstva radi svoje vjere, da ne posustanu i da i na taj način ukoliko je potrebno posvjedoče da je Krist njihov Bog i da u njega vjeruju i da se neće odreći svoje vjere, pa i ako je potrebno za njega i život dati.

S druge strane, Isus govori i o tome, a to je izravno povezano s onim što smo malo prije rekli, da se trebamo priznati njegovi pred ljudima. Zna Isus da nas strah od smrti, od ozlijeda, od sramoćenja i svega drugoga može dovesti do toga da zatajimo da smo Kristovi učenici. Međutim, ovdje je na kušnji naša vjera i daje se odgovor na pitanje koliko mi je Krist važan u mom svakodnevnom vjerničkom životu. Ukoliko se bojimo dati svjedočanstvo za njega, onda je potrebno upitati se koliko mu zapravo vjerujemo i koliko smo mu se predali kao učenici. Od nas se danas ne traži da položimo svoj život za Krista. Nitko nas neće ubiti jer vjerujemo u Krista, ali od nas se traži jedna druga vrsta svjedočanstva.

Dakle, pred nama je jedan drugi izazov, a to je svjedočenje Krista u svakodnevnom vjerničkom životu i to počevši od svjedočanstva u našim obiteljima, na radnom mjestu, među prijateljima. Vjerujem kako je ponekad jako teško svjedočiti Krista i pozivati svoje ukućane da vjeruju i da budu praktični vjernici. Obitelj nas jako dobro pozna. Zna naše slabosti i mane i vrlo se lako može dogoditi da nas se ismije ili da nam se ruga. Kao vjernici pozvani smo biti Kristovi svjedoci. Pozvani smo obitelj pozvati na zajedničku molitvu prije jela, prije spavanja, tokom dana; pozvani smo reći im da trebaju nedjeljom poći na svetu misu; da se trebaju ispovijediti; poštivati Božje zakone. Mnogo je toga što se pred nas kao vjernike stavlja i ne smije se dogoditi da se stidimo i onda povučemo i ništa ne kažemo. Potrebno je i reći i dati primjer svojim životom. Isus jasno kaže da tko se njega zastidi pred ljudima i on će se toga zastiditi pred Ocem koji je na nebesima.

Dok razmišljamo o potrebi našeg svjedočanja trebamo se prisjetiti kako je i sam Isus od svojih bližnjih, od rodbine u Nazaretu doživio da su mu se rugali, da su ga ismijavali da je sin tesarov, odakle mu ta mudrost, itd. Međutim, Isus nije posustao nego je navijestio Radosnu vijest svojim sumještanima te pošao dalje i vršio svoje poslanje. U Isusu, dakle, imamo i svjedoka i učitelja i zato gledajući u njega sigurno nećemo pogriješiti i biti ćemo na pravom putu i rasti ćemo u vjeri. Krist nam je ostavio primjer da gledajući u njega i nasljedujući ga budemo njegovi istinski učenici i prijatelji kojih se on neće zastidjeti pred svojim Ocem na nebesima. Zato je potrebno iz dana u dan rasti u vjeri, nadahnjivati se nad Isusovim životom i u njemu tražiti i primjer i utjehu za naš svakodnevni vjernički hod.

Na koncu, braćo i sestre, potrebno je biti svjestan da je život u vjeri težak i da od nas ponekad traži i žrtvu, pa ponekad i sami život. Hranimo se Kristovim tijelom i njegovom riječju kako bismo mogli, ako bude potrebno, dati svjedočanstvo za njega i da se ne bojimo biti njegovi svjedoci sve do konca svoga života. Na to smo kao Kristovi učenici pozvani i nitko drugi osim nas to neće učiniti. Otvorimo svoje srce i budimo spremni prihvatiti njegovu riječ u svoj život, nadahnjujmo se njegovim primjerom i snažimo se njegovim tijelom da budemo spremni za trenutak kada dođe da trebamo biti njegovi svjedoci. Nije lagano svjedočiti za Krista i ponekad to iziskuje mnogo žrtve i snage, ali Krist nam je dao primjer kako se vjera u Boga živi i kako ljubav prema Bogu nema granica i ide iza ovozemaljskog života.

Ukoliko budemo nasljedovali primjer Isusa Krista, Sina Božjega, onda smo sigurno na pravom putu, a taj nas put vodi u vječno zajedništvo s našim Ocem nebeskim, Isusom Kristom i Duhom Svetim koji kraljuju u nebeskoj slavi u zajedništvu sa nebeskom Crkvom i onima koji su već postigli vječni život. Amen.