Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 06. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, petak, drugi korizmeni tjedan

Mojsije siđe s brda k narodu i poče posvećivati narod. Oni operu svoju odjeću. „Budite gotovi za prekosutra! –rekne Mojsije narodu. – Ne primičite se ženama!"
A prekosutra u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. Mojsije povede puk iz tabora u susret Bogu. Stadoše na podnožju brda. Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Gospodin u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao.
Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. Onda rekoše Mojsiju: „Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!" „Ne bojte se – reče Mojsije narodu. – Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite." Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio. (Izl19, 14-19. 20,18-21)

Prije opisanog Bogojavljenja Gospodin je preko Mojsija Izraelcima ponudio Savez, na što je narod jednoglasno izjavio: „Vršit ćemo sve što je Gospodin naredio!"
Bog je naložio Mojsiju da zidom obilježi sveti prostor, koji nitko ne smije prijeći želi li ostati na životu. No, Izraelce je do te mjere ustravio dim, potres i buka grmljavine da im nije bilo na kraj pameti pristupiti bliže. Štoviše, molili su Mojsija da im Bog više ne govori, toliko im se strašan činio Božji glas: "Ti nam govori, a mi ćemo slušati!" – rekoše. Time se ispunio jedan Božji plan – povećati i utvrditi Mojsijev autoritet. Kad On izabere čovjeka za poslanje, zadatak ili kakvu god odgovornu dužnost, onda ga oprema sposobnostima (ili nesposobnostima) i okolnostima kojima će osigurati ostvarenje nauma (plana), a konačni cilj je uvijek – spasenje čovjeka, naroda, čovječanstva.
Nosio sam vas na orlovskim krilima, podsjeća Bog Izraelce; zaboravljao je njihove nevjernosti, opraštao sumnje i mrmljanja. Ovim događajem kao da im govori – dajte, uozbiljite se, odrastite, dao sam vam danas deset pravila, deset zapovijedi, kojih se trebate pridržavati.
No, poznajući nestalnost i mušičavost naroda, Bog još uvijek primjenjuje dječju pedagogiju. Djetetu nije dovoljno govoriti pec, pec... sve dok ne iskusi bol opekotine u kontaktu s opasnim predmetom. Najbolje se uči iz iskustva, zato je pogubno odgajati dijete pod staklenim zvonom, jer kad-tad mora izići van.
Bog, koji se kasnije Iliji objavljuje u šapatu lahora očitujući tako svoju Nježnost, Izraelcima pod Sinajem obznanjuje svoju moć i snagu u sukljajućem dimu, potresu i strašnoj grmljavini. Sedmi je dar Duha Svetoga – strah Gospodnji! Ovaj je dar čovjekov moćni pomoćnik u borbi protiv grijeha. Smisao straha Gospodnjeg nije strah od nepoznate i moćne sile, strah od kazne i odmazde, kao što to na prvi mah izgleda. Ovaj bi strah primarno trebao biti izraz poštovanja prema Božjoj svetosti i izraz ljubavi zbog koje čovjek ne želi uvrijediti svog Stvoritelja. Kraljevstvo svećenika i narod svet trebao bi se odgojiti i uzrasti za pravu prirodu straha Božjeg. Do tada je i „obični" strah koristan. Zbog odgajanja naroda izuzetno je važan Mojsijev autoritet. Mojsije je učitelj, odgajatelj naroda, a učitelj bez autoriteta posve je beskoristan.
Prvi važni uvjet – ljubav prema odgojenicima - Mojsije je već ispunio i dokazao.
U suvremenom svijetu, usred općeg napada na sve vrijednosti, uopće ne čudi napad na autoritete, napad na učitelje vrijednosti – od svećenstva, preko prosvjetnih radnika do roditelja. Ocrniti autoritet, obezvrijediti ga, oduzeti mu prirodnu ulogu i poziciju, destabilizirati ga... Tisuće je očiglednih i manje očiglednih načina na koje se to radi. Nastoji se razoriti autoritet Crkve, pa i Božji autoritet. Tek neka prijetnja koja je izvan ljudske kontrole, prirodna katastrofa, rat, neizlječiva bolest ili tragedija, bude iskonski strah od smrti i usmjeravaju pogled pobunjenog, palog i odlutalog čovjeka prema vrhunskom autoritetu, prema Bogu.
Bog nam je dao slobodnu volju, no to nas automatski ne čini slobodnima. Slobodu ostvarujemo izborima jer slobodna volja i služi donošenju odluke u biranju između dobra i zla. Izabiranje dobra uvodi nas u prostore slobode. Zlo i grijeh uvijek ima neku lakoću, primamljivost u ponudi, zato biranje dobra iziskuje napor, hrabrost i aktivnost uma. Zagovaratelji grijeha nastoje uspavati čovjekov um, onemogućiti ga i odučiti od razmišljanja.
Lako se prepustiti, na primjer ogovaranju, ali je malo teže prisjetiti se neke dobre osobine ogovarane osobe i tu osobinu staviti u prvi plan i time zaustaviti zlo. I ogovaranje koje mnogi drže bezopasnom razbibrigom zlo je i grijeh. Dobro bi bilo primijeniti navedeni recept i obratiti pozornost kako je dobar osjećaj u srcu nakon toga, okus slobode.
Velika je razlika, biramo li dobro zbog straha od kazne ili iz ljubavi i poštovanja prema Bogu. „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi." (1Iv 4,18)

Tako dolazimo do Augustina koji kaže: „Ljubi i čini što hoćeš!" Ljubimo li Boga, ljubav će nas voditi prema dobru, prema onim izborima koji uveseljavaju Boga i odvraćati nas od onih izbora koji ga vrijeđaju. Tek je to istinska sloboda.
Mi doduše ne možemo svojim grijesima nauditi Bogu, ali možemo ljudima oko sebe, a najviše sebi jer grijehom uništavamo Božju sliku koja je u nama.
Time žalostimo Boga. Suza koja je, kako kažu, kapnula iz Isusovog umirućeg oka na rimskog časnika, i Očeva je suza.